III, q. 75, a. 4
Ostaju li ondje akcidenti poslije pretvorbe
Prigovor 1. Čini se da se kruh ne može pretvoriti u tijelo Kristovo. Pretvorba je naime stanovita promjena. No u svakoj promjeni mora postojati neki subjekt, koji je najprije u mogućnosti, a poslije u činu, jer, kako se veli u III. Physic., „gibanje je čin onoga što postoji u mogućnosti“. Ne može se pak navesti neki subjekt supstancije kruha i tijela Kristova, jer pojmu supstancije pripada da ne bude u subjektu, kako se veli u Praedicamenta. Dakle, ne može biti da se čitava supstancija kruha pretvori u tijelo Kristovo.
Prigovor 2. Nadalje, oblik onoga u što se nešto pretvara iznova počinje biti u tvari onoga što se u to pretvara, kao što, kada se zrak pretvara u oganj koji prije nije postojao, oblik ognja iznova počinje biti u tvari zraka; i slično, kada se hrana pretvara u čovjeka koji prije nije postojao, oblik čovjeka počinje iznova biti u tvari hrane. Ako se dakle kruh pretvara u tijelo Kristovo, nužno je da oblik tijela Kristova iznova počne biti u tvari kruha, što je neistinito. Dakle, kruh se ne pretvara u supstanciju tijela Kristova.
Prigovor 3. Nadalje, ono što je po sebi odijeljeno, nikada jedno od toga ne postaje drugo, kao što bjelina nikada ne postaje crnoća, nego subjekt bjeline postaje subjekt crnoće, kako se veli u I. Physic. No kao što su dva suprotna oblika po sebi odijeljena, kao postojeća počela formalne razlike; tako su dvije označene tvari po sebi odijeljene, kao postojeća počela materijalne diobe. Dakle, ne može biti da ova tvar kruha postane ova tvar kojom se individuira tijelo Kristovo. I tako ne može biti da se supstancija ovoga kruha pretvori u supstanciju tijela Kristova.
Naprotiv, Euzebije Efeški veli: „novo ti i nemoguće ne smije biti to što se u Kristovu supstanciju zemaljsko i smrtno pretvara“.
Odgovaram: kako je gore rečeno, budući da je u ovome sakramentu istinsko tijelo Kristovo, a ne počinje ondje biti iznova po mjesnom kretanju; budući također da tijelo Kristovo ondje nije kao u mjestu, kako je iz rečenoga očito, nužno je reći da ondje počinje biti po pretvorbi supstancije kruha u njega. Ta pretvorba ipak nije slična naravnim pretvorbama, nego je posvema nadnaravna, izvedena samom Božjom snagom. Otkuda Ambrozije veli u knjizi De sacramentis: „bjelodano je da je djevica rodila mimo poretka naravi. I to što pripravljamo, tijelo je od Djevice. Što dakle tražiš poredak naravi u Kristovu tijelu, kada je sam Gospodin Isus rođen od Djevice mimo naravi?“ A povodom onoga u Iv 6, „riječi koje sam vam govorio“, naime o ovome sakramentu, duh su i život, Krizostom veli: „to jest, duhovne su, nemaju ništa tjelesno niti naravnu dosljednost, nego su izuzete od svake takve nužde koja je na zemlji i od zakona koji su ovdje postavljeni“. Bjelodano je naime da svaki djelatnik djeluje ukoliko je u činu. Svaki je pak stvoreni djelatnik određen u svojemu činu, budući da je određenoga roda i vrste. I stoga je djelovanje svakoga stvorenoga djelatnika usmjereno na neki određeni čin. Određenje je pak bilo koje stvari u zbiljskom bitku po njezinu obliku. Stoga nijedan naravni ili stvoreni djelatnik ne može djelovati osim na promjenu oblika. I zbog toga je svaka pretvorba koja biva prema zakonima naravi formalna. No Bog je beskonačan čin, kako se imalo u prvom dijelu. Stoga se njegovo djelovanje proteže na čitavu narav bića. Ne može dakle samo izvršiti formalnu pretvorbu, da naime različiti oblici nasljeđuju jedan drugoga u istom subjektu, nego pretvorbu čitavoga bića, da se naime čitava supstancija ovoga pretvori u čitavu supstanciju onoga. I to se vrši božanskom snagom u ovome sakramentu. Naime čitava supstancija kruha pretvara se u čitavu supstanciju tijela Kristova, a čitava supstancija vina u čitavu supstanciju krvi Kristove. Stoga ova pretvorba nije formalna, nego supstancijalna. Niti se sadrži među vrstama naravnoga gibanja, nego se vlastitim imenom može nazvati transsupstancijacija.
Odgovor na 1. prigovor: taj prigovor polazi od formalne promjene, jer je obliku vlastito biti u tvari ili subjektu. Nema pak mjesta u pretvorbi čitave supstancije. Stoga, budući da ova supstancijalna pretvorba unosi stanoviti poredak supstancija od kojih se jedna pretvara u drugu, ona je kao u subjektu u objema supstancijama, poput reda i broja.
Odgovor na 2. prigovor: i taj prigovor polazi od formalne pretvorbe ili promjene, jer treba, kako je rečeno, oblik biti u tvari ili subjektu. Nema pak mjesta u pretvorbi čitave supstancije, za koju se ne može uzeti neki subjekt.
Odgovor na 3. prigovor: snagom konačnoga djelatnika ne može se oblik promijeniti u oblik niti tvar u tvar. No snagom beskonačnoga djelatnika, koji djeluje na čitavo biće, može se takva pretvorba izvršiti, jer je obama oblicima i objema tvarima zajednička narav bića; i ono što je bitka u jednoj, začetnik bića može pretvoriti u ono što je bitka u drugoj, uklonivši ono po čemu se od nje razlikovala.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.