III, q. 73, a. 5
O njezinu ustanovljenju
Prigovor 1. Čini se da ustanovljenje ovoga sakramenta nije bilo prikladno. Kako naime veli Filozof u II. De generatione, „hranimo se istim stvarima od kojih jesmo“. No po krštenju, koje je duhovno ponovno rođenje, primamo duhovni bitak, kako Dionizije veli u II. poglavlju Eccl. Hier. Dakle, po krštenju se također hranimo. Nije dakle bilo nužno ustanoviti ovaj sakrament kao duhovnu hranu.
Prigovor 2. Nadalje, po ovome se sakramentu ljudi sjedinjuju s Kristom kao udovi s glavom. No Krist je glava svih ljudi, i onih koji su bili od početka svijeta, kako je gore rečeno. Dakle, ustanovljenje ovoga sakramenta nije trebalo odgađati sve do Posljednje večere.
Prigovor 3. Nadalje, ovaj se sakrament naziva spomenčinom Gospodinove muke, prema onome u Mt 26: „ovo činite na moj spomen“. No spomen je o prošlim stvarima. Dakle, ovaj se sakrament nije trebao ustanoviti prije Kristove muke.
Prigovor 4. Nadalje, po krštenju se netko usmjerava prema euharistiji, koja se smije davati samo krštenima. No krštenje je bilo ustanovljeno nakon Kristove muke i uskrsnuća, kako je očito u Mt posl. Dakle, neprikladno je ovaj sakrament bio ustanovljen prije Kristove muke.
Naprotiv, ovaj je sakrament ustanovio Krist, o kojemu se u Mk 7 veli: „sve je dobro učinio“.
Odgovaram: prikladno je ovaj sakrament bio ustanovljen na večeri u kojoj je naime Krist posljednji put drugovao sa svojim učenicima. Prvo doista s obzirom na sadržaj ovoga sakramenta. U euharistiji se naime sadrži sam Krist kao u sakramentu. I zato, kada je sam Krist u vlastitom obličju imao otići od učenika, u sakramentalnom je obličju sebe samoga ostavio njima, kao što se u odsutnosti cara izlaže njegova slika na štovanje. Stoga Euzebije veli: „budući da je uzeto tijelo imao odnijeti od očiju i uznijeti k zvijezdama, bilo je nužno da na dan večere za nas posveti sakrament svoga tijela i krvi, kako bi se neprestano po otajstvu častilo ono što je jedanput bilo prinijeto kao otkupnina“. Drugo, zato što bez vjere u Kristovu muku nikada nije moglo biti spasenja, prema onome u Rim 3: „kojega Bog postavi pomirilištem po vjeri u njegovoj krvi“. I zato je u svako doba među ljudima moralo postojati nešto što predstavlja Gospodinovu muku. Čiji je u Starom zavjetu doista glavni sakrament bilo vazmeno janje, otkuda i apostol veli u 1 Kor 5: „žrtvovan je Krist, Pasha naša“. Naslijedio ga je pak u Novom zavjetu sakrament euharistije, koji podsjeća na prošlu muku, kao što je ono unaprijed označivalo buduću. I zato je bilo prikladno, kad je prijetila muka, nakon proslave prethodnoga sakramenta, ustanoviti novi sakrament, kako veli papa Leon. Treće, zato što se ono što se posljednje kaže, osobito od prijatelja koji odlaze, više urezuje u pamćenje, ponajvećma zato što se tada više raspaljuje privrženost prema prijateljima, a ono prema čemu smo privrženiji dublje se utiskuje u dušu. Budući dakle da, kako blaženi papa Aleksandar veli, „ništa u žrtvama ne može biti veće od tijela i krvi Kristove, niti ima ikojega prinosa vrsnijega od ovoga“, stoga je, kako bi se imao u većem štovanju, Gospodin pri svojemu posljednjem odlasku od učenika ustanovio ovaj sakrament. I to je ono što Augustin veli u knjizi odgovora Januariju: „Spasitelj je, kako bi što snažnije preporučio uzvišenost onoga otajstva, to htio kao posljednje usaditi u srca i u pamćenje učenikâ od kojih je imao otići na muku“.
Odgovor na 1. prigovor: hranimo se istim stvarima od kojih jesmo, no ne na isti način kako nam one pristižu. Jer ono od čega jesmo pristiže nam po rađanju, a to isto, ukoliko se time hranimo, pristiže nam po blagovanju. Otkuda i, kao što se po krštenju ponovno rađamo u Kristu, tako po euharistiji blagujemo Krista.
Odgovor na 2. prigovor: euharistija je savršeni sakrament Gospodinove muke, ukoliko sadrži samoga trpećega Krista. I zato se nije mogla ustanoviti prije utjelovljenja, nego su tada imali mjesta sakramenti koji su bili samo predslike Gospodinove muke.
Odgovor na 3. prigovor: taj je sakrament bio ustanovljen na večeri kako bi ubuduće bio spomenčin Gospodinove muke, nakon što ona bude dovršena. Stoga znakovito veli: „ovo činite kad god učinite“, govoreći o budućem.
Odgovor na 4. prigovor: ustanovljenje odgovara redu nakane. Sakrament pak euharistije, premda je u primanju kasniji od krštenja, raniji je ipak u nakani. I zato se trebao prije ustanoviti. Ili se može reći da je krštenje već bilo ustanovljeno u samome Kristovu krštenju. Otkuda su i već neki bili kršteni samim Kristovim krštenjem, kako se čita u Iv 3.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.