III, q. 73, a. 3
Je li od nužnosti spasenja
Prigovor 1. Čini se da je ovaj sakrament od nužnosti spasenja. Veli naime Gospodin u Iv 6: „ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nećete imati života u sebi“. No u ovome se sakramentu jede Kristovo tijelo i pije njegova krv. Dakle, bez ovoga sakramenta čovjek ne može imati spasenje duhovnoga života.
Prigovor 2. Nadalje, ovaj je sakrament stanovita duhovna hrana. No tjelesna je hrana od nužnosti tjelesnoga spasenja. Dakle, i ovaj je sakrament od nužnosti duhovnoga spasenja.
Prigovor 3. Nadalje, kao što je krštenje sakrament Gospodinove muke, bez koje nema spasenja, tako je i euharistija, jer apostol veli u 1 Kor 11: „kad god jedete ovaj kruh i pijete ovaj kalež, smrt Gospodnju navješćujete dok ne dođe“. Dakle, kao što je krštenje od nužnosti spasenja, tako i ovaj sakrament.
Naprotiv, piše Augustin Bonifaciju protiv pelagijanaca: „i nemojte misliti da djeca, koja su lišena tijela i krvi Kristove, ne mogu imati život“.
Odgovaram: u ovome sakramentu dvoje valja razmotriti, naime sam sakrament i stvarnost sakramenta. Rečeno je pak da je stvarnost sakramenta jedinstvo otajstvenoga tijela, bez kojega ne može biti spasenja, jer nikomu nije otvoren pristup spasenju izvan Crkve, kao ni u potopu bez Noine korablje, koja označuje Crkvu, kako se nalazi u 1 Pt 3. Rečeno je pak gore da se stvarnost nekoga sakramenta može imati prije primanja sakramenta, iz same želje za primanjem sakramenta. Stoga prije primanja ovoga sakramenta čovjek može imati spasenje iz želje za primanjem ovoga sakramenta, kao i prije krštenja iz želje za krštenjem, kako je gore rečeno. Ipak postoji razlika s obzirom na dvoje. Prvo doista zato što je krštenje počelo duhovnoga života i vrata sakramenata. Euharistija pak jest kao dovršenje duhovnoga života i svrha svih sakramenata, kako je gore rečeno, jer se posvećenjima svih sakramenata vrši priprava za primanje ili posvećivanje euharistije. I stoga je primanje krštenja nužno za započinjanje duhovnoga života, a primanje euharistije nužno je za njegovo dovršenje; ne zato da bi se jednostavno imalo, nego ga dostaje imati u želji, kao što se i svrha ima u želji i nakani. Druga je razlika u tome što se krštenjem čovjek usmjerava prema euharistiji. I stoga samim time što se djeca krste, bivaju po Crkvi usmjerena prema euharistiji. I tako, kao što po vjeri Crkve vjeruju, tako iz nakane Crkve žele euharistiju, i dosljedno primaju njezinu stvarnost. No za krštenje se ne usmjeravaju po nekom prethodnom sakramentu. I zato prije primanja krštenja djeca ni na koji način nemaju krštenje u želji, nego samo odrasli. Stoga stvarnost sakramenta ne mogu primiti bez primanja sakramenta. I stoga ovaj sakrament nije na taj način od nužnosti spasenja kao krštenje.
Odgovor na 1. prigovor: kako veli Augustin, tumačeći onu Ivanovu riječ: pod tom hranom i pićem, naime svoga tijela i krvi, „hoće da se razumije zajedništvo njegova tijela i udova, što je Crkva, u predodređenim i pozvanim i opravdanim i proslavljenim svetima i vjernicima njegovim“. Otkuda, kako sam veli u poslanici Bonifaciju: „nitko nipošto ne smije sumnjati da svaki pojedini od vjernika postaje dionikom tijela i krvi Gospodnje onda kada na krštenju biva učinjen udom Kristova tijela, niti da se otuđuje od zajedništva onoga kruha i kaleža čak i ako, prije nego taj kruh blaguje i kalež popije, s ovoga svijeta ode utvrđen u jedinstvu Kristova tijela“.
Odgovor na 2. prigovor: ovo je razlika između tjelesne i duhovne hrane: što se tjelesna hrana pretvara u supstanciju onoga koji se hrani, i zato čovjeku tjelesna hrana ne može vrijediti za očuvanje života ako se stvarno ne uzme. Duhovna pak hrana pretvara čovjeka u samu sebe, prema onome što Augustin veli u knjizi Confessiones, da je „kao čuo glas Kristov gdje govori: niti ćeš ti mene promijeniti u sebe, kao hranu svoga tijela, nego ćeš se ti promijeniti u mene“. Može se pak netko u Krista promijeniti i njemu se pritjeloviti željom uma, čak i bez primanja ovoga sakramenta. I zato nije slično.
Odgovor na 3. prigovor: krštenje je sakrament Kristove smrti i muke ukoliko se čovjek ponovno rađa u Kristu snagom njegove muke. No euharistija je sakrament Kristove muke ukoliko se čovjek usavršuje u sjedinjenju s trpećim Kristom. Stoga, kao što se krštenje naziva sakramentom vjere, koja je temelj duhovnoga života; tako se euharistija naziva sakramentom ljubavi, koja je veza savršenstva, kako se veli u Kol 3.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.