Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 72, a. 8

Komu pripada primiti ovaj sakrament

Prigovor 1. Čini se da ovaj sakrament ne treba pružati svima. Ovaj se naime sakrament daje za stanovitu izvrsnost, kako je rečeno. No ono što pripada izvrsnosti ne pristoji svima. Dakle, ovaj se sakrament ne smije davati svima.

Prigovor 2. Nadalje, po ovome sakramentu netko duhovno raste u zrelu dob. No zrela se dob protivi djetinjoj dobi. Dakle, u najmanju ruku djeci se ne smije davati.

Prigovor 3. Nadalje, kako papa Melkijad veli: „poslije krštenja potvrđujemo se za borbu“. No boriti se ne pristoji ženama, zbog slabosti spola. Dakle, ni ženama se ovaj sakrament ne smije davati.

Prigovor 4. Nadalje, papa Melkijad veli: „premda onima koji odmah prelaze dostaju dobročinstva ponovnoga rođenja, onima koji će živjeti ipak su potrebna dobročinstva potvrde. Potvrda naoružava i oprema za borbe i bitke ovoga svijeta one koji se za njih čuvaju. Onaj pak tko poslije krštenja sa stečenom nedužnošću neokaljan prispije k smrti, potvrđuje se smrću, jer poslije smrti više ne može griješiti“. Dakle, onima koji će odmah umrijeti ne smije se podjeljivati ovaj sakrament. I tako se ne smije davati svima.

Naprotiv, veli se u Dj 2 da je Duh Sveti došavši ispunio svu kuću, po kojoj se označuje Crkva, i potom se dodaje da su se svi napunili Duhom Svetim. No za postizanje te punine daje se ovaj sakrament. Dakle, treba se pružiti svima koji su u Crkvi.

Odgovaram: kako je rečeno, po ovome se sakramentu čovjek duhovno promiče u zrelu dob. To je pak u nakani naravi: da svatko tko se tjelesno rađa dođe do zrele dobi, no to se katkada priječi zbog raspadljivosti tijela, koje biva preduhitreno smrću. Mnogo je pak više u Božjoj nakani sve privesti k savršenstvu, iz čijega nasljedovanja to narav sudioništvom ima, odakle se i u Pnz 32 veli: „savršena su djela Božja“. Duša pak, kojoj pripada duhovno rođenje i savršenstvo duhovne dobi, besmrtna je, i može, kao što u vrijeme starosti može postići duhovno rođenje, tako u vrijeme mladosti i djetinjstva postići zrelu dob; jer takve tjelesne dobi duši ne škode. I stoga se ovaj sakrament mora svima pružiti.

Odgovor na 1. prigovor: ovaj se sakrament daje za stanovitu izvrsnost, ne doduše jednoga čovjeka prema drugome, kao sakrament reda, nego čovjeka prema samome sebi, kao što isti, budući zreo muž, ima izvrsnost prema sebi kao djetetu.

Odgovor na 2. prigovor: kako je rečeno, tjelesna dob ne škodi duši. Stoga i u djetinjoj dobi čovjek može postići savršenstvo duhovne dobi, o kojoj se veli u Mudr 4: „časna starost nije ona dugovječna, niti se brojem godina mjeri“. I odatle je što su se mnogi u djetinjoj dobi, zbog primljene jakosti Duha Svetoga, hrabro sve do krvi borili za Krista.

Odgovor na 3. prigovor: kako Krizostom veli u homiliji De Machabaeis: „u svjetovnim borbama traži se dostojanstvo dobi, stasa i roda, i stoga se robovima i ženama, starcima i djeci pristup k njima uskraćuje. U nebeskima pak svakoj osobi, dobi i spolu bez razlike otvara se borilište“. A u homiliji De militia spirituali veli: „pred Bogom vojuje i ženski spol, mnoge su naime žene muževnim duhom vodile duhovnu vojnu. Neke su se naime krepošću unutarnjega čovjeka izjednačile s muževima u borbama mučenikâ, neke su se čak pokazale jačima od muževa“. I stoga ženama valja podijeliti ovaj sakrament.

Odgovor na 4. prigovor: kako je rečeno, duša, kojoj pripada duhovna dob, besmrtna je. I stoga onima koji umiru valja dati ovaj sakrament kako bi se u uskrsnuću pokazali savršenima, prema onome u Ef 4: „dok ne prispijemo u savršena čovjeka, u mjeru dobi punine Kristove“. I stoga Hugo od Svetoga Viktora veli: „posvema bi opasno bilo ako bi se dogodilo preminuti iz ovoga života bez potvrde“, ne zato što bi tko bio osuđen, osim možda po preziru; nego zato što bi trpio gubitak savršenstva. Zbog čega i djeca koja preminu potvrđena postižu veću slavu, kao što i ovdje dobivaju veću milost. Onaj se pak autoritet shvaća s obzirom na to da onima koji umiru ovaj sakrament nije nužan zbog opasnosti sadašnje borbe.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.