Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 72, a. 9

Na kojemu dijelu

Prigovor 1. Čini se da se ovaj sakrament ne treba podjeljivati čovjeku na čelu. Ovaj je naime sakrament dovršenje krštenja, kako je gore rečeno. No sakrament se krštenja podjeljuje čovjeku na čitavu tijelu. Dakle, ovaj se sakrament ne smije podjeljivati samo na čelu.

Prigovor 2. Nadalje, ovaj se sakrament daje za duhovnu jakost, kako je gore rečeno. No duhovna jakost ponajviše počiva u srcu. Dakle, ovaj bi se sakrament radije trebao podjeljivati nad srcem nego na čelu.

Prigovor 3. Nadalje, ovaj se sakrament daje čovjeku zato da slobodno ispovijeda Kristovu vjeru. No „ustima se ispovijeda na spasenje“, kako se veli u Rim 10. Dakle, ovaj bi se sakrament radije trebao podjeljivati oko usta nego na čelu.

Naprotiv, Raban veli u knjizi De institutione clericorum: „krštenika svećenik označuje krizmom na vrhu glave, a biskup na čelu“.

Odgovaram: kako je gore rečeno, u ovome sakramentu čovjek prima Duha Svetoga za jakost duhovne borbe, kako bi hrabro i među protivnicima vjere ispovijedao vjeru Kristovu. Stoga se prikladno označuje krizmom znakom križa na čelu, zbog dvaju razloga. Prvo doista zato što se označuje znakom križa kao vojnik znakom vojskovođe, koji doista mora biti očit i bjelodan. Među svim pak dijelovima ljudskoga tijela najočitije je čelo, koje se gotovo nikada ne pokriva. I stoga se potvrđenik pomazuje krizmom na čelu, kako bi na bjelodan način pokazao da je kršćanin, kao što su se i apostoli poslije primljenoga Duha Svetoga očitovali, koji su se prije skrivali u dvorani posljednje večere. Drugo, zato što se netko priječi od slobodnoga ispovijedanja Kristova imena zbog dviju stvari, naime zbog straha i zbog stida. Znak se pak i jednoga i drugoga ponajviše očituje na čelu, zbog blizine uobrazilje i zbog toga što se duhovi iz srca izravno uzdižu k čelu, odakle „oni koji se stide crvene, a oni koji se boje blijede“, kako se veli u IV. Ethic. I stoga se na čelu označuje krizmom, kako niti zbog straha niti zbog stida ne bi propustio ispovijedati Kristovo ime.

Odgovor na 1. prigovor: po krštenju se ponovno rađamo za duhovni život, koji pripada čitavu čovjeku. No u potvrdi se jačamo za borbu, čiji znak valja nositi na čelu, kao na očitom mjestu.

Odgovor na 2. prigovor: počelo je hrabrosti u srcu, ali se znak pojavljuje na čelu, odakle se veli u Ez 3: „evo, učinih tvoje čelo tvrđim od njihovih čela“. I stoga sakrament euharistije, kojim se čovjek u samome sebi jača, pripada srcu, prema onome u Psalmu: „kruh neka srce čovjeku okrijepi“. No sakrament se potvrde traži kao znak hrabrosti prema drugima. I zato se pruža na čelu.

Odgovor na 3. prigovor: ovaj se sakrament daje za slobodno ispovijedanje, a ne za ispovijedanje naprosto, jer to biva i u krštenju. I stoga se ne smije davati na ustima, nego na čelu, gdje se pojavljuju znakovi strasti kojima se slobodno ispovijedanje priječi.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.