III, q. 72, a. 7
Podjeljuje li milost
Prigovor 1. Čini se da se ovim sakramentom ne podjeljuje posvećujuća milost. Posvećujuća se naime milost određuje protiv krivnje. No ovaj se sakrament, kako je rečeno, ne pruža doli krštenima, koji su očišćeni od krivnje. Dakle, ovim se sakramentom posvećujuća milost ne podjeljuje.
Prigovor 2. Nadalje, grješnici ponajviše trebaju posvećujuću milost, po kojoj jedino mogu biti opravdani. Ako se dakle ovim sakramentom podjeljuje posvećujuća milost, čini se da bi se trebala davati ljudima koji se nalaze u grijehu. Što ipak nije istinito.
Prigovor 3. Nadalje, posvećujuća se milost vrstom ne razlikuje, budući da se određuje za jedan učinak. No dva oblika iste vrste ne mogu biti u istom subjektu. Budući dakle da se posvećujuća milost čovjeku podjeljuje po krštenju, čini se da se po sakramentu potvrde, koji se ne pruža doli kršteniku, posvećujuća milost ne podjeljuje.
Naprotiv, papa Melkijad veli: „Duh Sveti u krsnom vrelu pruža puninu za nedužnost, u potvrdi daje porast za milost“.
Odgovaram: u ovome se sakramentu, kako je rečeno, daje kršteniku Duh Sveti za jakost, kao što je apostolima dan na dan Pedesetnice, kako se čita u Dj 2; i kao što se davao krštenicima po polaganju ruku apostolâ, kako se veli u Dj 8. Pokazano je pak u prvom dijelu da poslanje ili davanje Duha Svetoga biva samo s posvećujućom milošću. Stoga je očito da se posvećujuća milost podjeljuje u ovome sakramentu.
Odgovor na 1. prigovor: posvećujućoj milosti pripada oproštenje krivnje, ima ipak i druge učinke, jer je dostatna za to da promiče čovjeka kroz sve stupnjeve sve do u vječni život. Otkuda je i Pavlu rečeno u 2 Kor 12: „dosta ti je moja milost“, a on sam o sebi veli u 1 Kor 15: „milošću Božjom jesam to što jesam“. I stoga se posvećujuća milost ne daje samo za oproštenje krivnje, nego i za porast i postojanost pravednosti. I tako se podjeljuje u ovome sakramentu.
Odgovor na 2. prigovor: kako je očito iz samoga imena, ovaj se sakrament daje za potvrđivanje onoga što je prije zatekao. I zato se ne smije davati onima koji nemaju milost. I zbog toga, kao što se ne daje nekrštenima, tako se ne smije davati odraslim grješnicima, osim obnovljenima po pokori. Otkuda se veli na Orleanskom saboru: „da na potvrdu dođu natašte, da se opomenu prije obaviti ispovijed, kako bi čisti mogli primiti dar Duha Svetoga“. I tada se ovim sakramentom usavršuje učinak pokore, kao i krštenja, jer će po milosti podijeljenoj u ovome sakramentu pokajnik postići potpunije oproštenje grijeha. A ako se tko odrastao nalazi u grijehu kojega nije svjestan, ili ako i pristupi nedovoljno skrušen, po milosti podijeljenoj u ovome sakramentu postići će oproštenje grijeha.
Odgovor na 3. prigovor: kako je rečeno, sakramentalna milost dodaje na posvećujuću milost općenito uzetu nešto što proizvodi posebni učinak, za koji se sakrament određuje. Ako se dakle razmatra milost u ovome sakramentu podijeljena s obzirom na ono što je općenito, tako se po ovome sakramentu ne podjeljuje neka druga milost nego po krštenju, nego se ona koja je prije bila u čovjeku povećava. Ako se pak razmatra s obzirom na ono posebno što se nadodaje, tako nije iste vrste s njome.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.