III, q. 72, a. 4
O njezinu obliku
Prigovor 1. Čini se da ovo nije prikladan oblik ovoga sakramenta: „označujem te znakom križa, potvrđujem te krizmom spasenja, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, amen“. Uporaba naime sakramenata potječe od Krista i od apostolâ. No niti je Krist ovaj oblik ustanovio, niti se čita da su se njime apostoli služili. Dakle, ovo nije prikladan oblik ovoga sakramenta.
Prigovor 2. Nadalje, kao što je sakrament isti kod svih, tako i oblik mora biti isti, jer svaka stvar ima jedinstvo, kao i bitak, od svoga oblika. No ovim se oblikom ne služe svi, neki naime govore: „potvrđujem te krizmom posvećenja“. Dakle, ovo nije prikladan oblik ovoga sakramenta.
Prigovor 3. Nadalje, ovaj se sakrament mora suobličiti krštenju kao savršenstvo onomu što se usavršuje, kako je gore rečeno. No u obliku se krštenja ne spominje označivanje biljegom; niti križ Kristov, premda po krštenju čovjek suumire Kristu, kako veli apostol u Rim 6; niti se spominje učinak spasenja, premda je krštenje od nužnosti spasenja. U obliku se također krštenja postavlja samo jedan čin; i izražava se osoba krstitelja kada se veli: ja te krstim; čemu se suprotno pojavljuje u spomenutom obliku. Nije dakle prikladan oblik ovoga sakramenta.
Naprotiv, stoji autoritet Crkve, koja se općenito služi ovim oblikom.
Odgovaram: spomenuti je oblik prikladan ovomu sakramentu. Kao što naime oblik naravne stvari daje joj vrstu, tako oblik sakramenta mora sadržavati što god pripada vrsti sakramenta. Kako je pak iz gore rečenoga očito, u ovome se sakramentu daje Duh Sveti za jakost u duhovnoj borbi. I stoga su u ovome sakramentu nužne tri stvari, koje se sadrže u spomenutom obliku. Od kojih je prvo uzrok koji podjeljuje puninu duhovne jakosti, a to je Sveto Trojstvo. Što se izražava kada se veli: u ime Oca, i tako dalje. Drugo je sama duhovna jakost, koja se čovjeku podjeljuje po sakramentu vidljive tvari za spasenje. Što se doista dotiče kada se veli: potvrđujem te krizmom spasenja. Treće je znak koji se daje borcu, kao i u tjelesnoj borbi, kao što se vojnici označuju znakovima vojskovođâ. I s obzirom na to veli se: označujem te znakom križa, u kojemu je naime „kralj naš trijumfirao“, kako se veli u Kol 2.
Odgovor na 1. prigovor: kako je gore rečeno, po posluživanju apostolâ katkada se davao učinak ovoga sakramenta, naime punina Duha Svetoga, po nekim vidljivim znakovima čudesno učinjenima od Boga, koji može učinak sakramenta podijeliti bez sakramenta. I tada nije bila nužna ni tvar ni oblik ovoga sakramenta. Katkada su pak kao poslužitelji sakramenata pružali ovaj sakrament. I tada su se, kao tvari, tako i oblikom služili po Kristovu nalogu. Mnogo su naime toga apostoli obdržavali pri podjeljivanju sakramenata što u Pismima općenito izloženima nije predano. Otkuda Dionizije veli na kraju Eccl. Hier.: „dovršne zazive“, to jest riječi kojima se usavršuju sakramenti, „nije pravo onima koji tumače Pisma, niti njihovo otajstvo ili u njima po Bogu izvedene sile, iz skrovitosti izvoditi na opće, nego naša sveta predaja bez sjaja, to jest skrovito, poučava o njima“. Otkuda i apostol veli govoreći o slavljenju euharistije u 1 Kor 11: „ostalo ću urediti kada dođem“.
Odgovor na 2. prigovor: svetost je uzrok spasenja. I stoga na isto izlazi što se veli krizmom spasenja i krizmom posvećenja.
Odgovor na 3. prigovor: krštenje je ponovno rođenje za duhovni život, kojim čovjek živi u samome sebi. I zato se u obliku krštenja ne stavlja doli sam čin koji pripada posvećenju samoga čovjeka. No ovaj se sakrament ne određuje samo za to da se čovjek posveti u samome sebi, nego se izlaže stanovitoj vanjskoj borbi. I stoga se ne spominje samo unutarnje posvećenje, kada se veli: potvrđujem te krizmom spasenja, nego se također čovjek izvana označuje, kao stijegom križa, za vanjsku duhovnu borbu, što se označuje kada se veli: označujem te znakom križa. U samoj pak riječi krštenja, koja označuje pranje, može se razumjeti i tvar, a to je voda koja pere, i učinak spasenja. Što se ne razumije u riječi potvrđivanja, i zato je trebalo to postaviti. Rečeno je pak gore da to što se veli: ja, nije od nužnosti krsnoga oblika, jer se razumije u glagolu prvoga lica. Dodaje se ipak radi izražavanja nakane. Što nije tako nužno u potvrdi, koju ne pruža doli odličan poslužitelj, kako će se niže reći.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.