Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 71, a. 3

Izvode li što ono što se čini u pouci i zaklinjanju, ili samo označavaju

Prigovor 1. Čini se da ono što se čini u zaklinjanju ništa ne izvodi, nego samo označava. Ako naime dijete poslije zaklinjanja umre prije krštenja, spasenje ne postiže. No na to se usmjeruje učinak onoga što se u sakramentima čini, da čovjek postigne spasenje, odakle se i u Mk 16 kaže: „Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se“. Dakle, ono što se čini u zaklinjanju ništa ne izvodi, nego samo označava.

Prigovor 2. Nadalje, ovo se samo traži za sakrament Novoga zakona: da bude znak i uzrok, kako je gore rečeno. Ako dakle ono što se čini u zaklinjanju nešto izvodi, čini se da su pojedine te stvari neki sakramenti.

Prigovor 3. Nadalje, kao što se zaklinjanje usmjeruje na krštenje, tako se, ako se što u zaklinjanju izvodi, usmjeruje na učinak krštenja. No raspoloženost po nužnosti prethodi savršenomu obliku, jer se oblik ne prima osim u raspoloženoj tvari. Slijedilo bi dakle da nitko ne bi mogao postići učinak krštenja osim ako nije prije zaklinjan, što je bjelodano da je lažno. Dakle, ono što se čini u zaklinjanjima nema nikakav učinak.

Prigovor 4. Nadalje, kao što se neke stvari čine u zaklinjanju prije krštenja, tako se također neke čine poslije krštenja, kao to što svećenik krštenika maže na tjemenu. No ono što se poslije krštenja čini ne čini se da išta izvodi, jer bi prema tomu učinak krštenja bio nesavršen. Dakle, niti ono što se prije krštenja čini u zaklinjanju.

Naprotiv, Augustin kaže, u knjizi De symbolo: „Nad djecom se dahće i zaklinje ih se, da se odagna od njih neprijateljska vlast đavla, koja je prevarila čovjeka“. Ništa se pak uzalud ne čini po Crkvi. Dakle, po takvim se dahnutijima ovo čini: da se vlast zlih duhova izagna.

Odgovaram: neki kažu da ono što se u zaklinjanju čini ništa ne izvodi, nego samo označava. No to je bjelodano da je lažno, po tome što se Crkva u zaklinjanjima služi zapovjednim riječima za izgonjenje đavolske vlasti, na primjer kada kaže: „Iziđi dakle, prokleti đavle, od njega...“ i tako dalje. I zato valja reći da neki učinak imaju, različito ipak od samoga krštenja. Po krštenju se naime daje čovjeku milost za potpuno otpuštenje krivnjâ. Po onome pak što se u zaklinjanju čini isključuje se dvostruka zapreka primanja spasonosne milosti. Od kojih je jedna vanjska zapreka, ukoliko zli dusi ljudsko spasenje nastoje spriječiti. I ta se zapreka isključuje po dahnutijima, kojima se vlast zloga duha odbija, kako je bjelodano iz navedenoga Augustinova autoriteta, ukoliko naime da ne pruža zapreku sakramentu koji se ima primiti. Ostaje ipak vlast zloga duha u čovjeku što se tiče ljage grijeha i dužnosti podnošenja kazne, dokle god se grijeh po krštenju ne ukloni. I prema tomu Ciprijan kaže: „Znaj da zloća đavla može ostati sve do spasonosne vode, a u krštenju svu zloću gubi“. Druga je pak zapreka unutarnja, ukoliko naime čovjek iz zaraze istočnoga grijeha ima osjetila zatvorena za primanje otajstava spasenja. Zato Raban, u De institutione clericorum, kaže da „po proročkoj pljuvački i dodiru svećenika mudrost i božanska moć spasenje katekumena izvodi, da im se otvore nosnice za primanje mirisa spoznaje Boga, da se otvore uši za slušanje Božjih zapovijedi, da im se otvore osjetila u najdubljem srcu za odgovaranje“.

Odgovor na 1. prigovor: po onome što se čini u zaklinjanju ne uklanja se krivnja, zbog koje se čovjek kažnjava poslije smrti, nego se samo uklanjaju zapreke primanja otpuštenja krivnje po sakramentu. Zato poslije smrti zaklinjanje ne vrijedi bez krštenja. Prepozitin pak kaže da će djeca nad kojom je vršeno zaklinjanje, ako umru prije krštenja, manje tmine trpjeti. No to se ne čini istinitim, jer te su tmine lišenost božanskoga gledanja, koja ne prima više i manje.

Odgovor na 2. prigovor: k pojmu sakramenta pripada da usavrši glavni učinak, a to je milost koja otpušta krivnju, ili nadoknađuje neki čovjekov nedostatak. Što doista ne biva po onome što se čini u zaklinjanju, nego se samo takve zapreke uklanjaju. I zato nisu sakramenti, nego neki sakramentali.

Odgovor na 3. prigovor: dostatna raspoloženost za primanje krsne milosti jest vjera i nakana: ili vlastita onoga tko se krsti, ako je odrastao, ili Crkve, ako je dijete. Ono pak što se čini u zaklinjanju usmjeruje se na uklanjanje zapreka. I zato bez toga netko može postići učinak krštenja. Ne smije se ipak to izostavljati, osim u slučaju nužde. I tada, kada prestane opasnost, mora se nadoknaditi, da se očuva jednolikost u krštenju. Niti se uzalud nadoknađuje poslije krštenja, jer, kao što se priječi učinak krštenja prije nego što se primi, tako se može spriječiti pošto je primljen.

Odgovor na 4. prigovor: od onoga što se čini poslije krštenja oko krštenika, nešto je što ne samo da označava, nego i izvodi, na primjer pomazanje koje biva na tjemenu, koje djeluje na očuvanje krsne milosti. A nešto je što ništa ne izvodi, nego samo označava, kao to što im se daje bijela haljina, radi označavanja novosti života.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.