III, q. 70, a. 3
O njegovu obredu
Prigovor 1. Čini se da obred obrezanja nije bio prikladan. Obrezanje je naime, kako je rečeno, neko ispovijedanje vjere. No vjera postoji u spoznajnoj moći, čija se djelovanja ponajvećma pokazuju u glavi. Dakle, više se znak obrezanja trebao dati na glavi nego na udu rađanja.
Prigovor 2. Nadalje, za uporabu sakramenata uzimamo ono što je običnije uporabe, kao vodu za pranje, i kruh za okrepu. No za zarezivanje se uobičajenije služimo željeznim nožem nego kamenim. Dakle, obrezanje se nije trebalo vršiti kamenim nožem.
Prigovor 3. Nadalje, kao što se krštenje ustanovljuje kao lijek istočnoga grijeha, tako i obrezanje, kako Beda kaže. No sada se krštenje ne odgađa sve do osmoga dana, da djeci ne bi prijetila opasnost osude zbog istočnoga grijeha ako nekrštena umru. Katkad se također krštenje odgađa poslije osmoga dana. Dakle, također se za obrezanje nije trebao odrediti osmi dan, nego se trebalo katkad preduhitriti, kao što se također katkad odgađalo.
Naprotiv, Rim 4, na ono: „I primi znak obrezanja“, određuje se u Glosi spomenuti obred obrezanja.
Odgovaram: kako je rečeno, obrezanje je neki znak vjere koji je ustanovljen od Boga, „čijoj mudrosti nema broja“. Odrediti pak prikladne znakove djelo je mudrosti. I zato valja priznati da je obred obrezanja bio prikladan.
Odgovor na 1. prigovor: obrezanje se prikladno vršilo na udu rađanja. Prvo doduše zato što je bilo znak vjere kojom je Abraham vjerovao da će se Krist iz njegova sjemena roditi. Drugo, zato što je bilo kao lijek istočnoga grijeha, koji se po činu rađanja prenosi. Treće, zato što se usmjeravalo na umanjivanje tjelesne požude, koja ponajpače u onim udovima buja, zbog obilja spolne naslade.
Odgovor na 2. prigovor: kameni nož nije bio nužan za obrezanje. Zato se ne nalazi takvo oruđe određeno božanskom zapoviješću; niti su se uobičajeno takvim oruđem Židovi služili za obrezivanje; a niti se sada služe. Čitaju se ipak neka glasovita obrezanja kamenim nožem učinjena, kao što se čita u Izl 4 da je „uzela Sipora najoštriji kamen i obrezala prepucij sina svoga“; a u Jš 5 kaže se: „Načini sebi kamene noževe i obreži po drugi put sinove Izraelove“. Čime se ocrtavalo da duhovno obrezanje ima biti izvršeno po Kristu, o kojemu se kaže, 1 Kor 10: „A stijena bijaše Krist“.
Odgovor na 3. prigovor: osmi dan bio je određen za obrezanje: kako zbog otajstva, jer će u osmome vijeku, koji je vijek onih koji uskrsavaju, kao u osmome danu, biti dovršeno po Kristu duhovno obrezanje, kada će ukloniti od izabranih ne samo krivnju, nego također i svaku patnju; tako također i zbog nježnosti djeteta prije osmoga dana. Zato se također i o drugim životinjama u Lev 22 zapovijeda: „Goveče, ovca i koza, kada se rode, sedam dana neka budu pod vimenom majke svoje, osmoga pak dana i dalje moći će se prinijeti Gospodinu“. Bio je pak osmi dan nužan po zapovijedi, tako naime da su oni koji su izostavljali osmi dan griješili, čak i ako bi bila subota; prema onome u Iv 7: „Obrezanje prima čovjek u subotu, da se ne prekrši Zakon Mojsijev“. Nije ipak bio nužan za sakrament, jer, ako bi neki i propustili osmi dan, poslije su se mogli obrezati. Neki također kažu da se, zbog opasnosti prijeteće smrti, mogao osmi dan preduhitriti. No to se niti iz autoriteta Pisma, niti iz običaja Židova ne može imati. Zato je bolje reći, kao što također Hugo od svetoga Viktora kaže, da se osmi dan nikakvom nuždom nije preduhitrivao. Zato na ono u Izr 4: „Jedinac bijah pred majkom svojom“, Glosa kaže da se drugo Bat-Šebino dijete nije ubrajalo, jer, umrijevši prije osmoga dana, nije dobilo ime; a dosljedno niti obrezano.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.