Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 70, a. 4

O njegovu učinku

Prigovor 1. Čini se da obrezanje nije podjeljivalo opravdavajuću milost. Kaže naime Apostol, Gal 2: „Ako je po Zakonu pravednost, Krist je uzalud umro“, to jest bez uzroka. No obrezanje je bilo neka obveza vršenja Zakona, prema onome u Gal 5: „Svjedočim svakomu čovjeku koji se obrezuje da je dužan sav Zakon vršiti“. Dakle, ako je po obrezanju pravednost, Krist je uzalud, to jest bez uzroka, umro. No to je neprikladno. Nije dakle po obrezanju bila milost koja opravdava od grijeha.

Prigovor 2. Nadalje, prije ustanovljenja obrezanja sama je vjera za opravdanje dostajala, kaže naime Grgur, u Moralia: „Ono što kod nas vrijedi voda krštenja, to je činila kod starih za djecu sama vjera“. No moć vjere nije se umanjila zbog naloga obrezanja. Dakle, sama je vjera djecu opravdavala, a ne obrezanje.

Prigovor 3. Nadalje, u Jš 5 čita se da je „narod koji se rodio u pustinji tijekom četrdeset godina bio neobrezan“. Ako se dakle po obrezanju uklanjao istočni grijeh, čini se da su svi koji su u pustinji umrli, kako djeca tako i odrasli, bili osuđeni. A isti je prigovor i o djeci koja su umirala prije osmoga dana obrezanja, koji se nije smio preduhitriti, kako je rečeno.

Prigovor 4. Nadalje, ništa ne priječi ulazak u kraljevstvo nebesko osim grijeha. No obrezani prije muke priječili su se od ulaska u kraljevstvo nebesko. Dakle, po obrezanju se ljudi nisu opravdavali od grijeha.

Prigovor 5. Nadalje, istočni se grijeh ne otpušta bez stvarnoga, jer je „bezbožno od Boga polovično očekivati oproštenje“, kako Augustin kaže. No nikada se ne čita da se po obrezanju otpuštao stvarni grijeh. Dakle, niti se također istočni po njemu nije otpuštao.

Naprotiv, Augustin kaže, Valeriju protiv Julijana: „Otkako je ustanovljeno obrezanje u Božjem narodu, što je bio pečat pravednosti vjere, za posvećenje očišćenja vrijedilo je djeci od istočnoga i staroga grijeha, kao što je također krštenje od onoga vremena počelo vrijediti za obnovu čovjeka otkako je ustanovljeno“.

Odgovaram: od svih se općenito postavlja da se u obrezanju istočni grijeh otpuštao. Neki su ipak govorili da se nije podjeljivala milost, nego se samo otpuštao grijeh. Što Učitelj postavlja u I. dist. IV. knjige Sententiarum, i Rim 4 u Glosi. No to ne može biti, jer se krivnja ne otpušta osim po milosti, prema onome u Rim 3: „Opravdani besplatno po milosti njegovoj...“ i tako dalje. I zato su drugi rekli da se po obrezanju podjeljivala milost s obzirom na učinke otpuštenja krivnje, ali ne s obzirom na pozitivne učinke, da ne bi bili prisiljeni reći kako je milost u obrezanju podijeljena dostajala za ispunjavanje zapovijedi Zakona, pa je tako suvišan bio Kristov dolazak. No niti to stajalište ne može opstati. Prvo doduše zato što se po obrezanju davala djeci mogućnost da u svoje vrijeme prispiju k slavi, koja je posljednji pozitivni učinak milosti. Drugo, zato što su po naravi prijašnji, prema redu formalnoga uzroka, pozitivni učinci nego oni lišavanja, premda je prema redu materijalnoga uzroka obrnuto, jer oblik ne isključuje lišenost osim oblikujući subjekt. I zato su drugi rekli da se u obrezanju podjeljivala milost također s obzirom na neki pozitivni učinak, a to je učiniti dostojnim vječnoga života, ali ne s obzirom na sve učinke, jer nije dostajala za suzbijanje požude žarišta, niti pak za ispunjavanje zapovijedi Zakona. Što se također nekada i meni činilo. No onomu tko pomno razmatra bjelodano je da to nije istinito. Zato što se najmanja milost može oduprijeti bilo kojoj požudi, i izbjeći svaki smrtni grijeh, koji se čini u prijestupu zapovijedi Zakona, jer najmanja ljubav više ljubi Boga nego požuda tisuće zlata i srebra. I zato valja reći da se u obrezanju podjeljivala milost s obzirom na sve učinke milosti, drukčije ipak nego u krštenju. U krštenju se naime podjeljuje milost iz moći samoga krštenja, koju ima ukoliko je oruđe Kristove muke već dovršene. Obrezanje je pak podjeljivalo milost ukoliko je bilo znak vjere u buduću muku Kristovu, tako naime da je čovjek koji je primao obrezanje ispovijedao da prima takvu vjeru; bilo odrasli za sebe, bilo drugi za djecu. Zato i Apostol kaže, Rim 4, da je „Abraham primio znak obrezanja, pečat pravednosti vjere“, jer je naime pravednost iz vjere bila označena, a ne iz obrezanja koje označava. I budući da krštenje djeluje instrumentalno u moći Kristove muke, a ne obrezanje, stoga krštenje utiskuje biljeg koji čovjeka pritjelovljuje Kristu, i obilniju milost podjeljuje nego obrezanje, veći je naime učinak stvari već prisutne nego nade.

Odgovor na 1. prigovor: taj bi razlog vrijedio kada bi iz obrezanja bila pravednost drukčije nego po vjeri u muku Kristovu.

Odgovor na 2. prigovor: kao što je prije ustanovljenja obrezanja vjera u budućega Krista opravdavala kako djecu tako i odrasle, tako i pošto je dano obrezanje. No prije se nije tražio neki znak koji očituje tu vjeru, jer još se ljudi vjernici nisu odvojeno od nevjernika počeli ujedinjavati na štovanje jednoga Boga. Vjerojatno je ipak da su roditelji vjernici za rođenu djecu, a ponajpače onu koja su u opasnosti bila, neke molitve Bogu izlijevali, ili kakav blagoslov na njih primjenjivali, što je bio neki pečat vjere, kao što su odrasli za sebe same molitve i žrtve prinosili.

Odgovor na 3. prigovor: narod u pustinji koji je izostavljao nalog obrezanja bio je ispričan: kako zato što nisu znali kada će se tabor pokrenuti; tako i zato što, kako Damaščanin kaže, nije bilo nužno da oni imaju neki znak razlikovanja kada su odvojeno od drugih naroda prebivali. Pa ipak su, kako Augustin kaže, u neposluh upadali oni koji su iz prezira izostavljali. Čini se ipak da nitko od neobrezanih nije umro u pustinji, jer se u Psalmu kaže: „Nije bilo u plemenima njihovim nemoćnika“, nego se čini da su oni sami umrli u pustinji koji su bili u Egiptu obrezani. Ako su ipak neki ondje neobrezani umrli, isti je razlog o njima i o onima koji su umirali prije ustanovljenja obrezanja. Što također valja razumjeti o djeci koja su umirala prije osmoga dana u vrijeme Zakona.

Odgovor na 4. prigovor: u obrezanju se uklanjao istočni grijeh s obzirom na osobu, no ostajala je zapreka ulaženja u kraljevstvo nebesko s obzirom na čitavu narav, što je bilo uklonjeno po Kristovoj muci. I zato također krštenje prije Kristove muke nije uvodilo u kraljevstvo. No obrezanje, kada bi imalo mjesto poslije Kristove muke, uvodilo bi u kraljevstvo.

Odgovor na 5. prigovor: odrasli, kada su se obrezivali, postizali su otpuštenje ne samo istočnoga, nego također i stvarnih grijeha, ali ne tako da bi se oslobodili od svake dužnosti podnošenja kazne, kao u krštenju, u kojemu se podjeljuje obilnija milost.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.