Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 7, a. 13

Kako se ova milost odnosi prema sjedinjenju

Prigovor 1. Čini se da habitualna milost u Kristu ne slijedi sjedinjenje. Isto naime ne slijedi samo sebe. No čini se da je ova habitualna milost ista s milošću sjedinjenja, jer Augustin kaže u knjizi De praedestinatione sanctorum, „onom milošću postaje od početka svoje vjere svaki čovjek kršćanin, kojom je milošću onaj čovjek od svojega početka učinjen Kristom“; od kojih dvoje prvo pripada habitualnoj milosti, a drugo milosti sjedinjenja. Dakle, čini se da habitualna milost ne slijedi sjedinjenje.

Prigovor 2. Nadalje, raspoloženje prethodi savršenstvu u vremenu, ili barem u razumu. No čini se da je habitualna milost kao neko raspoloženje ljudske naravi za osobno sjedinjenje. Dakle, čini se da habitualna milost ne slijedi sjedinjenje, nego mu radije prethodi.

Prigovor 3. Nadalje, ono što je zajedničko prethodi onomu što je vlastito. No habitualna je milost zajednička Kristu i drugim ljudima, dok je milost sjedinjenja vlastita Kristu. Dakle, prema razumu je habitualna milost prva nego samo sjedinjenje. Stoga ga ne slijedi.

Naprotiv, kaže se u Iz 42, „evo sluge mojega, poduprijet ću ga“, a potom slijedi, „stavio sam svoj duh na njega“, što doista pripada daru habitualne milosti. Stoga preostaje da prihvaćanje ljudske naravi u jedinstvo osobe prethodi habitualnoj milosti u Kristu.

Odgovaram: treba reći da sjedinjenje ljudske naravi s božanskom osobom, za koje smo gore rekli da je sama milost sjedinjenja, prethodi habitualnoj milosti u Kristu, ne vremenskim redom, nego redom naravi i razuma. I to iz trostrukoga razloga. Prvo naime prema redu načela jednoga i drugoga. Načelo je naime sjedinjenja osoba Sina koja uzima ljudsku narav, za kojega se kaže da je poslan na svijet po tome što je uzeo ljudsku narav. Načelo je pak habitualne milosti, koja se daje s ljubavlju, Duh Sveti, za kojega se kaže da je poslan po tome što po ljubavi prebiva u umu. Slanje pak Sina, prema redu naravi, prethodi slanju Duha Svetoga, kao što po redu naravi Duh Sveti izlazi od Sina, a ljubav od Oca. Stoga je i osobno sjedinjenje, po kojemu se razumije slanje Sina, po redu naravi ispred habitualne milosti, po kojoj se razumije slanje Duha Svetoga. Drugo, razlog se ovoga reda uzima iz odnosa milosti prema njezinu uzroku. Milost se naime uzrokuje u čovjeku iz prisutnosti božanstva, kao što se svjetlost uzrokuje u zraku iz prisutnosti sunca, pa se kaže u Ez 43, „slava Boga Izraelova ulazaše na istočna vrata, i zemlja sjaše od njegova veličanstva“. Prisutnost pak Boga u Kristu razumije se prema sjedinjenju ljudske naravi s božanskom osobom. Stoga se habitualna milost Kristova razumije kao ona koja slijedi to sjedinjenje, kao što sjaj slijedi sunce. Treći se razlog ovoga reda može uzeti iz cilja milosti. Ona je naime usmjerena na dobro djelovanje. Djelovanja pak pripadaju supostima i pojedincima. Stoga djelovanje, a dosljedno tome i milost koja na nj usmjeruje, pretpostavlja djelatnu hipostazu. Hipostaza pak u ljudskoj naravi nije pretpostavljena prije sjedinjenja, kako je očito iz gore rečenoga. I stoga milost sjedinjenja, prema razumu, prethodi habitualnoj milosti.

Odgovor na 1. prigovor: Augustin ondje milošću naziva besplatnu Božju volju koja besplatno udjeljuje dobročinstva. I zbog toga kaže da istom milošću bilo koji čovjek postaje kršćanin kojom je milošću onaj čovjek od svojega početka učinjen Kristom, jer je i jedno i drugo učinjeno besplatnom Božjom voljom, bez zasluga.

Odgovor na 2. prigovor: kao što raspoloženje na putu nastajanja prethodi savršenstvu za koje je raspoložilo u onim stvarima koje se postupno usavršavaju, tako ono naravno slijedi savršenstvo koje je netko već postigao, kao što je toplina, koja je bila raspoloženje za oblik vatre, učinak koji istječe iz već postojeće forme vatre. Ljudska je pak narav u Kristu sjedinjena s osobom Riječi od početka bez postupnosti. Stoga se habitualna milost ne razumije kao ona koja prethodi sjedinjenju, nego kao ona koja ga slijedi, poput kakva naravnoga svojstva. Stoga i Augustin kaže u Enchiridionu da je „milost na neki način naravna čovjeku Kristu“.

Odgovor na 3. prigovor: zajedničko prethodi vlastitomu ako su oboje istoga roda, no u onim stvarima koje su različitih rodova ništa ne sprječava da vlastito bude prije zajedničkoga. Milost pak sjedinjenja nije u rodu habitualne milosti, nego je iznad svakoga roda, kao što je i sama božanska osoba. Stoga ništa ne sprječava da ovo vlastito bude prije zajedničkoga, jer se ne odnosi prema zajedničkomu kao dodatak, nego je radije načelo i izvor onoga što je zajedničko.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.