III, q. 69, a. 10
Prestankom dvoličnosti, postiže li krštenje svoj učinak
Prigovor 1. Čini se da prestankom dvoličnosti krštenje ne postiže svoj učinak. Mrtvo naime djelo, koje je bez ljubavi, ne može nikada oživjeti. No onaj tko dvoličan pristupa krštenju prima sakrament bez ljubavi. Dakle, nikada ne može oživjeti na ovaj način da podijeli milost.
Prigovor 2. Nadalje, čini se da je dvoličnost jača od krštenja, budući da priječi njegov učinak. No jače se ne uklanja od slabijega. Dakle, grijeh dvoličnosti ne može se ukloniti po krštenju koje je dvoličnošću spriječeno. I tako krštenje neće postići svoj učinak, a to je otpuštenje svih grijeha.
Prigovor 3. Nadalje, događa se da netko dvolično pristupa krštenju, i poslije krštenja mnoge grijehe počini. Koji se ipak po krštenju neće ukloniti, jer krštenje uklanja prošle grijehe, a ne buduće. Dakle, takvo krštenje nikada neće postići svoj učinak, a to je otpuštenje svih grijeha.
Naprotiv, Augustin kaže, u knjizi De baptismo: „Tada počinje vrijediti za spasenje krštenje kada se ona dvoličnost iskrenom ispoviješću povuče, koja, dok je srce u zloći ili svetogrđu ustrajalo, pranje grijeha nije dopuštala da se zbude“.
Odgovaram: kako je gore rečeno, krštenje je neko duhovno ponovno rođenje. Kada se pak nešto rađa, u isto vrijeme s oblikom prima učinak oblika, osim ako ne bude što priječilo; uklonivši to, oblik rođene stvari usavršuje svoj učinak, kao što se u isto vrijeme kad se teško tijelo rađa giba prema dolje, osim ako ne bude što priječilo; uklonivši to, odmah se počinje gibati prema dolje. I slično kada se tko krsti, prima biljeg, kao oblik, i postiže vlastiti učinak, a to je milost koja otpušta sve grijehe. Priječi se pak katkad po dvoličnosti. Zato je potrebno da, kada se ona ukloni po pokori, krštenje odmah postigne svoj učinak.
Odgovor na 1. prigovor: sakrament je krštenja djelo Božje, a ne čovjekovo. I zato nije mrtvo u dvoličnome, koji se bez ljubavi krsti.
Odgovor na 2. prigovor: dvoličnost se ne uklanja po krštenju, nego po pokori, a kad se ona ukloni, krštenje oduzima svaku krivnju i dužnost podnošenja kazne svih grijeha koji su prethodili krštenju, i također onih koji u isto vrijeme postoje s krštenjem. Zato Augustin kaže, u knjizi De baptismo: „Briše se jučerašnji dan, i što god preostaje briše se, i sam sat i trenutak prije krštenja i u krštenju. Uostalom pak odmah krivac počinje biti“. I tako za postizanje učinka krštenja stječu se krštenje i pokora, ali krštenje kao uzrok koji po sebi djeluje; a pokora kao uzrok po akcidentu, to jest onaj koji uklanja zapreku.
Odgovor na 3. prigovor: učinak krštenja nije uklanjati buduće grijehe, nego sadašnje ili prošle. I zato, prestankom dvoličnosti, kasniji se grijesi doista otpuštaju, ali po pokori, a ne po krštenju. Zato se ne otpuštaju s obzirom na čitavu dužnost podnošenja kazne, kao grijesi koji su prethodili krštenju.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.