III, q. 68, a. 1
Jesu li svi obvezni na primanje krštenja
Prigovor 1. Čini se da nisu svi obvezni na primanje krštenja. Po Kristu naime ljudima nije sužen put spasenja. No prije Kristova dolaska ljudi su se mogli spasiti bez krštenja. Dakle, i nakon Kristova dolaska.
Prigovor 2. Nadalje, krštenje je, čini se, ponajviše ustanovljeno kao lijek protiv istočnoga grijeha. No onaj tko je kršten, budući da nema istočni grijeh, izgleda da ga ne može prenijeti na potomstvo. Dakle, čini se da djecu krštenih ne treba krstiti.
Prigovor 3. Nadalje, krštenje se daje zato da se netko po milosti očisti od grijeha. No to postižu oni koji su posvećeni u utrobi, bez krštenja. Dakle, nisu obvezni na primanje krštenja.
Naprotiv, veli se u Iv 3: „ako se tko ne rodi iz vode i Duha Svetoga, ne može ući u kraljevstvo Božje“. A u knjizi De ecclesiasticis dogmatibus kaže se: „vjerujemo da je samo za krštene put spasenja“.
Odgovaram: ljudi su obvezni na ono bez čega ne mogu postići spasenje. Bjelodano je pak da nitko ne može postići spasenje osim po Kristu, otkuda i apostol veli u Rim 5: „kao što po prijestupku jednoga dođe na sve ljude osuda, tako i po pravednosti jednoga dođe na sve ljude opravdanje života“. A krštenje se daje zato da se netko, po njemu ponovno rođen, pritjelovi Kristu, postavši njegov ud, odakle se veli u Gal 3: „svi koji ste u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste“. Stoga je očito da su svi obvezni na krštenje; i bez njega ljudima ne može biti spasenja.
Odgovor na 1. prigovor: ljudi se nikada nisu mogli spasiti, čak ni prije Kristova dolaska, osim ako bi postali udovi Kristovi, jer, kako se veli u Dj 4: „nema drugoga imena dana ljudima u kojem bi se mi trebali spasiti“. No prije Kristova dolaska ljudi su se pritjelovljivali Kristu po vjeri u budući dolazak, a pečat te vjere bilo je obrezanje, kako veli apostol u Rim 4. Prije pak nego što je obrezanje bilo ustanovljeno, samo vjerom, kako veli Grgur, uz prinošenje žrtava kojima su drevni oci ispovijedali svoju vjeru, ljudi su se pritjelovljivali Kristu. I poslije Kristova dolaska ljudi se po vjeri pritjelovljuju Kristu, prema onome u Ef 3: „da Krist po vjeri prebiva u vašim srcima“. No drukčijim se znakom očituje vjera u stvarnost koja je već prisutna nego što se pokazivala kada je bila buduća, kao što se drukčijim riječima označuje sadašnje, prošlo i buduće. I stoga, premda sam sakrament krštenja nije uvijek bio nužan za spasenje, vjera ipak, koje je krštenje sakrament, uvijek je bila nužna.
Odgovor na 2. prigovor: kako je u drugom dijelu rečeno, oni koji se krste obnavljaju se po krštenju prema duhu, no tijelo ostaje podložno starosti grijeha, prema onome u Rim 8: „tijelo je doduše mrtvo zbog grijeha, ali duh živi zbog opravdanja“. Zbog čega Augustin dokazuje u knjizi Contra Iulianum da „se u čovjeku ne krsti sve što je u njemu“. Bjelodano je pak da čovjek ne rađa tjelesnim rađanjem po duhu, nego po tijelu. I stoga se djeca krštenih rađaju s istočnim grijehom. Stoga trebaju biti krštena.
Odgovor na 3. prigovor: oni koji su posvećeni u utrobi postižu doduše milost koja čisti od istočnoga grijeha, no ipak samim time ne postižu biljeg kojim bi se suobličili Kristu. I zbog toga, ako bi koji sada bili posvećeni u utrobi, bilo bi nužno da se krste, kako bi se primanjem biljega suobličili drugim udovima Kristovim.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.