Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 67, a. 8

Obvezuje li se onaj koji prima koga s krsnoga vrela na njegovu pouku

Prigovor 1. Čini se da se onaj tko prima koga s krsnoga vrela ne obvezuje na njegovu pouku. Jer nitko ne može poučavati osim poučen. No i neki nepoučeni nego priprosti pripuštaju se da koga prime s krsnoga vrela. Dakle, onaj tko prima krštenika ne obvezuje se na njegovu pouku.

Prigovor 2. Nadalje, sina više poučava otac nego netko drugi tuđi, jer sin ima od oca bitak, hranu i stegu, kako veli Filozof u VIII. Ethic. Ako je dakle onaj tko prima krštenika dužan poučavati ga, bilo bi prikladnije da tjelesni otac svoga sina primi s krštenja nego netko drugi. Što je ipak, čini se, zabranjeno, kako se nalazi u Dekretima, XXX, pit. I, pogl. Pervenit i Dictum est.

Prigovor 3. Nadalje, mnogi mogu više poučavati nego jedan sam. Ako bi se dakle onaj tko prima krštenika obvezivao poučavati ga, trebalo bi radije da ga prime mnogi nego jedan sam. Čemu se suprotno nalazi u dekretu pape Leona: „neka ne pristupaju“, veli, „više njih za primanje djeteta s krštenja doli jedan, bilo muškarac bilo žena“.

Naprotiv, Augustin veli u jednom vazmenom govoru: „vas prije svega, kako muževe tako žene koji ste primili djecu na krštenju, opominjem da spoznate kako ste postali jamci pred Bogom za one koje se vidjelo da primate s krsnoga vrela“.

Odgovaram: svatko je dužan izvršavati službu koju prima. Rečeno je pak da onaj tko prima koga s krsnoga vrela preuzima na se službu odgojitelja. I stoga je dužan brinuti se za njega ako bi prijetila nužda, kao u ono vrijeme i na mjestu gdje se kršteni odgajaju među nevjernicima. No gdje se odgajaju među katoličkim kršćanima, mogu se dostatno ispričati od te brige pretpostavljajući da ih njihovi roditelji marljivo poučavaju. Ako bi ipak na bilo koji način osjetili suprotno, bili bi dužni prema svojoj mogućnosti posvetiti brigu spasenju duhovne djece.

Odgovor na 1. prigovor: gdje bi prijetila opasnost, trebalo bi da postoji netko poučen u božanskim stvarima, kako veli Dionizije, tko bi krštenika primio s krsnoga vrela. No gdje ta opasnost ne prijeti, stoga što se djeca odgajaju među katolicima, pripuštaju se bilo koji toj službi, jer je ono što pripada kršćanskomu životu i vjeri javno svima poznato. Pa ipak, onaj tko nije kršten ne može primiti krštenika, kako je razjašnjeno na Saboru u Mainzu, premda nekršteni može krstiti, jer je osoba krstitelja od nužnosti sakramenta, no ne i osoba primatelja, kako je rečeno.

Odgovor na 2. prigovor: kao što je duhovno rađanje različito od tjelesnoga, tako treba biti različita i stega, prema onome u Heb 12: „tjelesne smo očeve imali za odgojitelje i poštovali smo ih; nećemo li se mnogo više pokoravati Ocu duhova pa živjeti?“ I stoga duhovni otac mora biti različit od tjelesnoga oca, osim ako nužda ne zahtijeva suprotno.

Odgovor na 3. prigovor: nastala bi pomutnja stege kad ne bi postojao jedan glavni poučavatelj. I stoga u krštenju mora biti jedan glavni primatelj. Drugi se ipak mogu pripustiti kao pomoćnici.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.