III, q. 67, a. 7
Je li nužno da postoji netko tko krštenika prima s krsnoga vrela
Prigovor 1. Čini se da se pri krštenju ne traži netko tko krštenika podiže s krsnoga vrela. Naše se naime krštenje posvećuje Kristovim krštenjem i suobličuje mu se. No krštenoga Krista nitko nije primio s vrela, nego, kako se veli u Mt 3: „kršten Isus odmah uziđe iz vode“. Dakle, čini se da se ni pri krštenju drugih ne traži netko tko krštenika prima s krsnoga vrela.
Prigovor 2. Nadalje, krštenje je duhovno ponovno rođenje, kako je gore rečeno. No u tjelesnom se rađanju ne traži doli djelatno počelo, a to je otac, i trpno počelo, a to je majka. Budući dakle da u krštenju mjesto oca drži onaj koji krsti, a mjesto majke sama krsna voda, kako veli Augustin u jednom govoru na Bogojavljenje, čini se da se ne traži nitko drugi tko krštenika podiže s krsnoga vrela.
Prigovor 3. Nadalje, u sakramentima Crkve ne smije se činiti ništa smiješno. No ovo se čini smiješnim: da odrasle krštenike, koji se sami mogu držati i izići iz krsnoga vrela, netko drugi prima. Dakle, čini se da se ne traži netko, osobito pri krštenju odraslih, tko krštenika podiže s krsnoga vrela.
Naprotiv, Dionizije veli u II. poglavlju Eccl. Hier. da „svećenici, uzevši krštenika, predaju ga primatelju i vodi privođenja“.
Odgovaram: duhovno ponovno rođenje koje biva po krštenju na neki se način prispodobljuje tjelesnomu rađanju, odakle se veli u 1 Pt 2: „kao tek rođena dječica žudite za duhovnim, nepatvorenim mlijekom“. U tjelesnom pak rađanju tek rođeno dijete treba dojilju i odgojitelja. Stoga se i u duhovnom ponovnom rođenju krštenja traži netko tko će vršiti ulogu dojilje i odgojitelja, oblikujući i poučavajući onoga tko je novak u vjeri o onome što pripada vjeri i kršćanskomu životu, za što predstojnici Crkve ne mogu imati vremena, budući da su zauzeti općom brigom za puk, jer djeca i novaci trebaju posebnu brigu osim opće. I stoga se traži da netko primi krštenika s krsnoga vrela kao na svoju pouku i zaštitu. I to je ono što Dionizije veli u posl. poglavlju Eccl. Hier.: „našim božanskim vođama, to jest apostolima, došlo je na um i svidjelo se primati djecu prema ovomu načinu: da roditelji djeteta predaju dijete nekomu u božanskim stvarima poučenu odgojitelju, i da dijete pod njim provede ostatak, kao pod božanskim ocem i primateljem svetoga spasenja“.
Odgovor na 1. prigovor: Krist nije kršten da bi se sam ponovno rodio, nego da bi druge ponovno rodio. I zato on nakon krštenja nije trebao odgojitelja kao dijete.
Odgovor na 2. prigovor: u tjelesnom rađanju ne traže se po nužnosti doli otac i majka, no za lak porod i prikladan odgoj djeteta traže se primalja, dojilja i odgojitelj. Čiju ulogu u krštenju ispunja onaj koji dijete podiže s krsnoga vrela. Stoga to nije od nužnosti sakramenta, nego jedan sam može u vodi krstiti u nastaloj nuždi.
Odgovor na 3. prigovor: krštenika kum ne prima s krsnoga vrela zbog tjelesne nemoći, nego zbog duhovne nemoći, kako je rečeno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.