III, q. 67, a. 6
Mogu li mnogi zajedno krstiti jednoga te istoga
Prigovor 1. Čini se da mnogi mogu zajedno krstiti. U mnoštvu se naime sadrži jedno, ali ne obratno. Stoga se čini da što god može činiti jedan, mogu činiti mnogi, a ne obratno, kao što mnogi vuku lađu koju jedan ne bi mogao vući. No jedan čovjek može krstiti. Dakle, i mnogi mogu zajedno krstiti jednoga.
Prigovor 2. Nadalje, teže je da jedan djelatnik djeluje na mnoge nego da mnogi djelatnici djeluju zajedno na jednoga. No jedan čovjek može zajedno krstiti mnoge. Dakle, još više mnogi mogu zajedno krstiti jednoga.
Prigovor 3. Nadalje, krštenje je sakrament najveće nužnosti. No u nekom se slučaju čini nužnim da mnogi zajedno krste jednoga, primjerice ako bi neko dijete bilo u životnoj opasnosti, a bila bi prisutna dvojica od kojih bi jedan bio nijem, a drugi bez ruku i mišica; tada bi naime trebalo da onaj koji je obogaljen izgovori riječi, a nijemi izvrši krštenje. Dakle, čini se da mnogi mogu zajedno krstiti jednoga.
Naprotiv, jednoga djelatnika jedno je djelovanje. Ako bi dakle mnogi krstili jednoga, činilo bi se da slijedi kako bi bila mnoga krštenja. Što je protiv onoga što se veli u Ef 4: „jedna vjera, jedno krštenje“.
Odgovaram: sakrament krštenja ponajviše ima moć iz oblika, koji apostol naziva riječju života, Ef 5. I stoga treba razmotriti, ako bi mnogi zajedno krstili jednoga, kojim bi se oblikom služili. Ako bi naime rekli: mi te krstimo u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, neki vele da se ne bi podijelio sakrament krštenja zato što se ne bi obdržao oblik Crkve, koji glasi ovako: „ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“. No to se isključuje oblikom krštenja kojim se služi Crkva Grkâ. Mogli bi naime reći: „krsti se sluga Kristov N. u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“, pod kojim oblikom Grci primaju krštenje, a taj je oblik ipak mnogo različitiji od oblika kojim se mi služimo nego kad bi se reklo: mi te krstimo. No treba uzeti u obzir da se iz takvoga oblika, mi te krstimo, izražava takva nakana da se mnogi složno sastaju radi podjeljivanja jednoga krštenja. A to je očito protiv naravi posluživanja, jer čovjek krsti samo kao Kristov poslužitelj i vršeći njegovo mjesto; stoga, kao što je jedan Krist, tako treba biti jedan poslužitelj koji predstavlja Krista. Zbog čega znakovito apostol veli u Ef 4: „jedan Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje“. I zato se čini da suprotna nakana isključuje sakrament krštenja. Ako bi pak obojica rekli: „ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“, svaki bi izrazio svoju nakanu kao da on pojedinačno podjeljuje krštenje. Što bi se moglo dogoditi u onom slučaju u kojem bi se obojica prepirući nastojala koga krstiti. I tada je bjelodano da bi onaj koji bi prije izgovorio riječi dao sakrament krštenja. Drugi pak, ma koliko pravo krštenja imao, ako bi se drznuo izgovoriti riječi, morao bi biti kažnjen kao ponovni krstitelj. Ako bi pak posve istodobno izgovorili riječi i uronili ili poškropili čovjeka, trebalo bi ih kazniti zbog neuredna načina krštenja, a ne zbog ponavljanja krštenja, jer je svaki namjeravao krstiti nekrštenoga, i svaki bi, koliko je do njega, krstio. Niti bi podijelili različite sakramente, nego bi Krist, koji je jedan koji iznutra krsti, podijelio jedan sakrament po obojici.
Odgovor na 1. prigovor: to obrazloženje ima mjesta u onome što djeluje vlastitom snagom. No ljudi ne krste vlastitom snagom, nego snagom Krista koji, budući da je jedan, po jednom poslužitelju dovršuje svoje djelo.
Odgovor na 2. prigovor: u slučaju nužde mogao bi jedan zajedno krstiti mnoge pod ovim oblikom: ja vas krstim, primjerice ako bi prijetilo urušavanje ili mač ili nešto slično što nipošto ne bi podnosilo odgodu ako bi se svi pojedinačno krstili. Niti bi se time promijenio oblik Crkve, jer množina nije ništa drugo doli udvostručena jednina, osobito kad se u množini veli u Mt posl.: krsteći ih, i tako dalje. Niti je slično s krstiteljem i krštenikom. Jer Krist, koji prvenstveno krsti, jedan je, ali mnogi po krštenju postaju jedno u Kristu.
Odgovor na 3. prigovor: kako je gore rečeno, cjelovitost krštenja sastoji se u obliku riječi i u uporabi tvari. I zato niti krsti onaj koji samo izgovara riječi, niti onaj koji uranja. I stoga, ako jedan izgovara riječi a drugi uranja, nikakav oblik riječi ne bi mogao biti prikladan. Ne bi se naime moglo reći: ja te krstim, budući da sam ne uranja, pa dosljedno ni ne krsti. Niti bi mogao reći: mi te krstimo, budući da nijedan ne krsti. Ako naime postoje dvojica od kojih jedan piše jedan dio knjige, a drugi drugi, nije pravilan izričaj: mi smo napisali ovu knjigu, nego sinegdohičan, ukoliko se cjelina stavlja umjesto dijela.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.