III, q. 67, a. 5
Može li nekršteni krstiti
Prigovor 1. Čini se da onaj tko nije kršten ne može podijeliti sakrament krštenja. Nitko naime ne daje što nema. No nekršteni nema sakrament krštenja. Dakle, ne može ga podijeliti.
Prigovor 2. Nadalje, netko podjeljuje sakrament krštenja ukoliko je poslužitelj Crkve. No onaj tko nije kršten nipošto ne pripada Crkvi, naime ni stvarnošću ni sakramentom. Dakle, ne može podijeliti sakrament krštenja.
Prigovor 3. Nadalje, veće je sakrament podijeliti nego primiti. No nekršteni ne može primati druge sakramente. Dakle, još manje može podijeliti neki sakrament.
Naprotiv, Izidor veli: „Rimski prvosvećenik ne sudi čovjeka koji krsti, nego da Duh Božji pruža milost krštenja, premda je poganin onaj koji krsti“. No onaj tko je kršten ne naziva se poganinom. Dakle, nekršteni može podijeliti sakrament krštenja.
Odgovaram: to je pitanje Augustin ostavio neodređenim. Veli naime u II. knjizi Contra epistolam Parmeniani: „ovo je doista drugo pitanje, može li se krštenje dati i od onih koji nikada nisu bili kršćani, te se o tome ništa ne smije lakosmisleno tvrditi bez autoriteta tako velikoga svetoga sabora koliki je dovoljan za tako veliku stvar“. Kasnije je pak po Crkvi određeno da nekršteni, bilo da su Židovi bilo pogani, mogu podijeliti sakrament krštenja, samo ako krste u obliku Crkve. Stoga papa Nikola odgovara na upite Bugara: „tvrdite da su u vašoj domovini mnogi kršteni od nekoga za koga ne znate je li kršćanin ili poganin. Ako su ovi kršteni u ime Trojstva, ne moraju se ponovno krstiti“. Ako pak oblik Crkve nije bio obdržan, sakrament se krštenja ne podjeljuje. I tako treba shvatiti ono što Grgur II. piše biskupu Bonifaciju: „za one za koje si ustvrdio da su kršteni od pogana“, naime bez obdržavanja oblika Crkve, „nalažemo da ih iznova krstiš u ime Trojstva“. A razlog je tomu što, kao što je s obzirom na tvar, što se tiče nužnosti sakramenta, dovoljna bilo koja voda, tako je i s obzirom na poslužitelja dovoljan bilo koji čovjek. I zato i nekršteni u slučaju nužde može krstiti. Tako da se dvoje nekrštenih međusobno krste, dok najprije jedan krsti drugoga, a potom isti njega krsti, te bi obojica postigli ne samo sakrament, nego i stvarnost sakramenta. Ako bi se pak to učinilo izvan slučaja nužde, obojica bi teško sagriješili, naime krstitelj i krštenik, i time bi se zapriječio učinak krštenja, premda se ne bi dokinuo sam sakrament.
Odgovor na 1. prigovor: čovjek koji krsti pruža samo vanjsko posluživanje, no Krist je onaj koji iznutra krsti, koji se može poslužiti svim ljudima za što god hoće. I zato nekršteni mogu krstiti, jer, kako veli papa Nikola, krštenje nije njihovo, naime krstiteljâ, nego njegovo, to jest Kristovo.
Odgovor na 2. prigovor: onaj tko nije kršten, premda ne pripada Crkvi stvarnošću ili sakramentom, može joj ipak pripadati nakanom i sličnošću čina, ukoliko naime namjerava činiti ono što čini Crkva i obdržava oblik Crkve pri krštenju, te tako djeluje kao poslužitelj Krista, koji svoju moć nije vezao za krštene, kao ni za sakramente.
Odgovor na 3. prigovor: drugi sakramenti nisu tolike nužnosti kao krštenje. I stoga se radije dopušta da nekršteni može krstiti, nego da može primati druge sakramente.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.