Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 67, a. 4

Može li to učiniti žena

Prigovor 1. Čini se da žena ne može krstiti. Čita se naime na Kartaškom saboru: „žena, ma kako učena i sveta bila, neka se ne usuđuje poučavati muževe na sastanku ili druge krstiti“. No ženi nipošto nije dopušteno poučavati na sastanku, prema onome u 1 Kor 14: „sramota je ženi u Crkvi govoriti“. Dakle, čini se da ni na koji način ženi nije dopušteno krstiti.

Prigovor 2. Nadalje, krstiti pripada službi predstojništva, stoga se od svećenika koji imaju brigu za duše treba primati krštenje. No to ne može pristajati ženi, prema onome u 1 Tim 2: „poučavati ženi ne dopuštam, niti vladati nad mužem, nego neka bude pokorna“. Dakle, žena ne može krstiti.

Prigovor 3. Nadalje, u duhovnom ponovnom rođenju čini se da voda drži mjesto majčine utrobe, kako veli Augustin povodom onoga u Iv 3: „zar može čovjek ponovno ući u utrobu majke svoje i roditi se?“ Onaj pak tko krsti, čini se da više ima očinsku službu. No to ne pristoji ženi. Dakle, žena ne može krstiti.

Naprotiv, papa Urban veli, a nalazi se u Dekretima, XXX, pit. III: „o onome o čemu se tvoja ljubav s nama savjetovala, čini nam se da treba odgovoriti ovim pravorijekom: da je krštenje valjano ako je u nastaloj nuždi žena krstila dijete u ime Trojstva“.

Odgovaram: Krist je onaj koji prvenstveno krsti, prema onome u Iv 1: „na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti“. Veli se pak u Kol 3 da „u Kristu nema muško ni žensko“. I stoga, kao što muški laik može krstiti kao Kristov poslužitelj, tako može i žena. No budući da je „glava ženi muž, a glava mužu Krist“, kako se veli u 1 Kor 11, žena ne smije krstiti ako je prisutan muškarac. Kao što ni laik ne smije u prisutnosti klerika, ni klerik u prisutnosti svećenika. Koji pak smije krstiti u prisutnosti biskupa, zato što to pripada svećeničkoj službi.

Odgovor na 1. prigovor: kao što ženi nije dopušteno javno poučavati, no ipak može privatnim naukom ili opomenom nekoga poučiti, tako joj nije dopušteno javno i svečano krstiti, no ipak može krstiti u slučaju nužde.

Odgovor na 2. prigovor: kada se krštenje slavi svečano i uredno, treba sakrament krštenja primiti od prezbitera koji ima brigu za duše, ili od nekoga umjesto njega. To se pak ne traži u slučaju nužde, u kojemu žena može krstiti.

Odgovor na 3. prigovor: u tjelesnom rađanju muško i žensko djeluju po snazi vlastite naravi, i zato žena ne može biti tvorno počelo rađanja, nego samo trpno. No u duhovnom rađanju nijedno ne djeluje vlastitom snagom, nego samo instrumentalno po Kristovoj snazi. I stoga na isti način može i muž i žena u slučaju nužde krstiti. No ako bi žena izvan slučaja nužde krstila, krštenika ne bi trebalo ponovno krstiti, kao što je rečeno i za laika. Sagriješila bi ipak sama krstiteljica i drugi koji bi u tome sudjelovali, ili primajući od nje krštenje, ili joj prinoseći koga na krštenje.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.