III, q. 67, a. 3
Može li laik podijeliti sakrament krštenja
Prigovor 1. Čini se da laik ne može krstiti. Krstiti naime, kako je rečeno, vlastito pripada svećeničkomu redu. No ono što je od reda ne može se povjeriti onomu tko nema red. Dakle, čini se da laik, koji nema red, ne može krstiti.
Prigovor 2. Nadalje, veće je krstiti nego izvršiti druge krsne sakramentalije, kao što su katekizirati, zaklinjati i blagosloviti krsnu vodu. No to laici ne mogu činiti, nego samo svećenici. Dakle, čini se da mnogo manje laici mogu krstiti.
Prigovor 3. Nadalje, kao što je krštenje sakrament nužde, tako je i pokora. No laik ne može odriješiti na pokorničkom sudištu. Dakle, ne može ni krstiti.
Naprotiv, papa Gelazije i Izidor vele da se „krstiti, kada prijeti nužda, često dopušta kršćanskim laicima“.
Odgovaram: milosrđu onoga koji „hoće da se svi ljudi spase“ pripada da u onome što je od nužnosti spasenja čovjek lako nađe lijek. Među svim pak drugim sakramentima najveće je nužnosti krštenje, koje je ponovno rođenje čovjeka na duhovni život, jer se djeci drukčije ne može pomoći; a odrasli ne mogu drukčije nego po krštenju postići potpuno oproštenje i s obzirom na krivnju i s obzirom na kaznu. I stoga, kako čovjek u pogledu tako nužnoga lijeka ne bi trpio nedostatak, određeno je da i tvar krštenja bude obična, naime voda, koju svatko može imati; i poslužitelj krštenja da bude tko god, čak i nezaređen; kako zbog nedostatka krštenja čovjek ne bi pretrpio gubitak svoga spasenja.
Odgovor na 1. prigovor: krstiti pripada svećeničkomu redu prema stanovitom skladu i svečanom obredu, no to nije od nužnosti sakramenta. Stoga, čak i ako izvan slučaja nužde laik krsti, griješi doduše, ali ipak podjeljuje sakrament krštenja, te ne treba ponovno krstiti onoga tko je tako kršten.
Odgovor na 2. prigovor: te krsne sakramentalije pripadaju svečanom obredu, a ne nužnosti krštenja. I zato ih laik ne treba niti može činiti, nego samo svećenik, kojemu pripada svečano krstiti.
Odgovor na 3. prigovor: kako je gore rečeno, pokora nije tolike nužnosti kao krštenje, jer se skrušenošću može nadoknaditi nedostatak svećeničkoga odrješenja koje ne oslobađa od sve kazne, niti se primjenjuje na djecu. I zato nije jednak slučaj s krštenjem, čiji se učinak ničim drugim ne može nadoknaditi.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.