III, q. 67, a. 2
Pripada li to prezbiteru ili samo biskupu
Prigovor 1. Čini se da krstiti ne pripada službi prezbiterâ, nego samo biskupâ. Jer, kako je rečeno, pod istom se zapovijeđu nalaže u Mt posl. služba naučavanja i krštenja. No naučavati, što znači usavršavati, pripada službi biskupa, kako je očito po Dioniziju u V. i VI. poglavlju Eccl. Hier. Dakle, i krstiti pripada samo službi biskupa.
Prigovor 2. Nadalje, po krštenju se netko pribraja kršćanskomu narodu, što doista izgleda da pripada službi samoga poglavara. No prvenstvo u Crkvi drže biskupi, kako se veli u Glosa Lk 10, koji također drže mjesto apostola, o kojima se veli u Psalmu: „postavit ćeš ih knezovima nad svom zemljom“. Dakle, čini se da krstiti pripada samo službi biskupa.
Prigovor 3. Nadalje, Izidor veli da „biskupu pripada posvećenje bazilika, pomazanje oltara i priprava krizme, on dijeli crkvene redove i blagoslivlja svete djevice“. No od svega toga veći je sakrament krštenja. Dakle, čini se da mnogo više službi samoga biskupa pripada krstiti.
Naprotiv, Izidor veli u knjizi De officiis: „jasno je da je krštenje predano samo svećenicima“.
Odgovaram: svećenici se posvećuju zato da tvore sakrament tijela Kristova, kako je gore rečeno. A to je sakrament crkvenoga jedinstva, prema onome apostolovu u 1 Kor 10: „jedan kruh i jedno tijelo jesmo mnogi, svi koji od jednoga kruha i od jednoga kaleža postajemo dionici“. Po krštenju pak netko postaje dionikom crkvenoga jedinstva, otkuda i prima pravo pristupanja stolu Gospodnjemu. I stoga, kao što svećeniku pripada posvećivati euharistiju, za što se svećeništvo prvenstveno određuje, tako vlastitoj službi svećenika pripada krstiti, jer se čini da istome pripada činiti cjelinu i raspoređivati dio u cjelini.
Odgovor na 1. prigovor: obje je službe, naime naučavanja i krštenja, Gospodin naložio apostolima, čije mjesto drže biskupi, ali na različite načine. Službu naime naučavanja povjerio im je Krist da je sami po sebi vrše kao najglavniju, otkuda su i sami apostoli rekli u Dj 6: „nije pravo da mi ostavimo riječ Božju pa da poslužujemo kod stolova“. A službu krštenja povjerio je apostolima da je vrše po drugima, otkuda i apostol veli u 1 Kor 1: „nije me poslao Krist krstiti, nego evanđelje navješćivati“. I to stoga što pri krštenju ništa ne djeluje zasluga i mudrost poslužitelja, kao pri naučavanju, što je očito iz gore rečenoga. U znak čega ni sam Gospodin nije krstio, nego njegovi učenici, kako se veli u Iv 4. No time se ipak ne isključuje da biskupi mogu krstiti, jer ono što može niža vlast, može i viša. Zbog čega i apostol ondje kaže da je neke krstio.
Odgovor na 2. prigovor: u svakoj državi ono što je manje pripada manjim službama, a veće se pridržava većima, prema onome u Izl 18: „što god bude veće, neka donesu tebi, a sami neka sude samo manje“. I stoga manjim glavarima grada pripada raspoređivati o najnižem puku, a najvišima pripada raspoređivati ono što pripada uglednicima grada. Po krštenju pak netko ne postiže doli najniži stupanj u kršćanskom narodu. I stoga krstiti pripada manjim glavarima Crkve, to jest prezbiterima, koji drže mjesto sedamdeset dvojice Kristovih učenika, kako veli Glosa Lk 10.
Odgovor na 3. prigovor: kako je gore rečeno, sakrament je krštenja najjači po nužnosti, ali što se tiče savršenstva, postoje neki drugi vrsniji, koji su pridržani biskupima.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.