III, q. 66, a. 1
Što je krštenje: je li pranje
Prigovor 1. Čini se da krštenje nije samo pranje. Tjelesno naime pranje prolazi. A krštenje ostaje. Dakle, krštenje nije samo pranje, nego radije „preporođenje i pečat i zaštita i prosvjetljenje“, kako Damaščanin kaže u IV. knjizi.
Prigovor 2. Nadalje, Hugo od svetoga Viktora kaže da je „krštenje voda posvećena po Božjoj riječi za spiranje zlodjela“. Voda pak nije samo pranje, nego je pranje neka upotreba vode.
Prigovor 3. Nadalje, Augustin kaže tumačeći Ivana: „Pristupa riječ k elementu i nastaje sakrament“. Element je pak sama voda. Dakle, krštenje je sama voda, a ne pranje.
Naprotiv, kaže se u Sir 34: „Tko se pere poslije doticaja mrtvaca i ponovno se dotiče mrtvaca, što mu koristi pranje njegovo?“ Čini se dakle da je krštenje samo pranje, to jest umivanje.
Odgovaram: u sakramentu krštenja troje valja razmotriti: nešto naime što je samo sakrament; nešto pak što je označena stvar i sakrament; a nešto što je samo označena stvar. Samo je pak sakrament nešto vidljivo što izvana postoji, što je naime znak unutarnjega učinka: to naime pripada pojmu sakramenta. Izvana je pak podloženo osjetilu i sama voda, i njezina upotreba, a to je pranje. Neki su dakle smatrali da je sama voda sakrament. Što se uistinu čini da izriču riječi Huga od svetoga Viktora. On naime u općoj definiciji sakramenta kaže da je materijalni element, a u definiciji krštenja kaže da je voda. Ali to nije istinito. Budući naime da sakramenti Novoga zakona izvode neko posvećenje, ondje se usavršuje sakrament gdje se usavršuje posvećenje. U vodi se pak ne usavršuje posvećenje, nego je ondje neka oruđna snaga posvećenja, ne trajna, nego koja se prelijeva na čovjeka, koji je subjekt pravoga posvećenja. I stoga se sakrament ne usavršuje u samoj vodi, nego u primjeni vode na čovjeka, a to je pranje. I stoga Učitelj u III. distinkciji IV. knjige Sentencija kaže da je „krštenje vanjsko pranje tijela izvršeno pod propisanim oblikom riječi“. Označena je pak stvar i sakrament krsni biljeg, koji je stvar označena po vanjskom pranju, i sakramentalni je znak unutarnjega opravdanja. Koje je samo označena stvar ovoga sakramenta, naime označena a ne označujuća.
Odgovor na 1. prigovor: ono što je sakrament i označena stvar, naime biljeg, i ono što je samo označena stvar, naime unutarnje opravdanje, ostaju: ali biljeg ostaje neizbrisivo, kako je gore rečeno; a opravdanje pak ostaje, ali se može izgubiti. Damaščanin je dakle krštenje definirao ne s obzirom na ono što se izvana čini, što je samo sakrament, nego s obzirom na ono što je iznutra. Odatle je postavio dvoje što pripada biljegu, naime pečat i zaštitu, ukoliko sam biljeg, koji se naziva pečatom, koliko je do njega, čuva dušu u dobru. Dvoje također postavlja što pripada konačnoj označenoj stvari sakramenta: naime preporođenje, koje pripada tomu što po krštenju čovjek započinje nov život pravednosti; i prosvjetljenje, koje pripada posebno vjeri, po kojoj čovjek prima duhovan život, prema onome u Hab 2: „Pravednik pak od vjere živi“; a krštenje je neko ispovijedanje vjere. Odatle se naziva sakramentom vjere. I slično je Dionizije krštenje definirao po usmjerenosti prema drugim sakramentima govoreći u 2. pogl. Eccl. Hier. da „je neko počelo presvetih zapovijedi svetoga djelovanja, koje za njihovu prijemljivu pogodnost oblikuje naše naravne habituse“. I ponovno u usmjerenosti prema nebeskoj slavi, koja je sveopća svrha sakramenata, kada dodaje: otvarajući naš put k uzdignuću nadnebeskoga pokoja. I ponovno s obzirom na počelo duhovnoga života, po tome što dodaje: predaja našega svetoga i najbožanskijega preporođenja.
Odgovor na 2. prigovor: kao što je rečeno, mišljenje Huga od svetoga Viktora u ovome dijelu ne treba slijediti. Može se ipak potvrditi da se za krštenje kaže kako je voda zato što je voda materijalno počelo krštenja. I tako će biti predikacija po uzroku.
Odgovor na 3. prigovor: pristupanjem riječi k elementu nastaje sakrament, ne doduše u samome elementu, nego u čovjeku, kojemu se element primjenjuje po upotrebi pranja. I to također označuje sama riječ koja pristupa k elementu, kada se kaže: Ja te krstim, itd.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.