III, q. 65, a. 2
O njihovu međusobnu redu
Prigovor 1. Čini se da su sakramenti neprikladno uređeni prema spomenutomu načinu. Kako naime apostol veli u 1 Kor 15, „najprije je ono što je naravno, a potom ono što je duhovno“. Ali po ženidbi se čovjek rađa prvim rađanjem, koje je naravno, a po krštenju se čovjek preporađa drugim rađanjem, koje je duhovno. Dakle, ženidba mora prethoditi krštenju.
Prigovor 2. Nadalje, po sakramentu reda netko prima moć vršenja sakramentalnih čina. Ali djelatnik je prije svojega djelovanja. Dakle, red mora prethoditi krštenju i ostalim sakramentima.
Prigovor 3. Nadalje, euharistija je duhovna hrana, a potvrda se uspoređuje s rastom. Hrana je pak uzrok rasta, i posljedično tome prije. Dakle, euharistija je prije potvrde.
Prigovor 4. Nadalje, pokora pripravlja čovjeka za euharistiju. Ali raspoloženje prethodi savršenstvu. Dakle, pokora mora prethoditi euharistiji.
Prigovor 5. Nadalje, ono što je bliže konačnoj svrsi, kasnije je. Ali bolesničko je pomazanje među svim sakramentima bliže konačnoj svrsi blaženstva. Dakle, mora imati posljednje mjesto među sakramentima.
Naprotiv, općenito svi raspoređuju sakramente kako je rečeno.
Odgovaram: razlog reda sakramenata bjelodan je iz onoga što je gore rečeno. Jer kao što je jedno prije negoli mnoštvo, tako sakramenti koji se usmjeruju prema usavršenju jedne osobe naravno prethode onima koji se usmjeruju prema usavršenju mnoštva. I stoga se na posljednje mjesto među sakramentima stavljaju red i ženidba, koji se usmjeruju prema usavršenju mnoštva; ženidba ipak poslije reda, po tome što manje sudjeluje u pojmu duhovnoga života, prema kojemu se sakramenti usmjeruju. Među onima pak koji se usmjeruju prema usavršenju jedne osobe, naravno su raniji oni koji se po sebi usmjeruju prema usavršenju duhovnoga života, negoli oni koji se usmjeruju po akcidentu, naime radi uklanjanja nadošloga štetnoga akcidenta, kakvi su pokora i bolesničko pomazanje. Naravno je ipak kasnije bolesničko pomazanje, koje čuva ozdravljenje što ga pokora započinje. Među ostala pak tri očito je da je krštenje, koje je duhovno novo rođenje, prvo; i potom potvrda, koja se usmjeruje prema formalnomu usavršenju kreposti; a poslije euharistija, koja se usmjeruje prema usavršenju svrhe.
Odgovor na 1. prigovor: ženidba, prema tome što se usmjeruje prema naravnomu životu, dužnost je naravi. No prema tome što ima nešto duhovnosti, jest sakrament. I jer ima najmanje od duhovnosti, postavlja se na posljednje mjesto među sakramentima.
Odgovor na 2. prigovor: za to da bi nešto bilo djelatnik, pretpostavlja se da je u sebi savršeno. I stoga su raniji sakramenti kojima se netko u samome sebi usavršuje, negoli sakrament reda, u kojemu se netko postavlja kao usavršitelj drugih.
Odgovor na 3. prigovor: hrana i prethodi rastu, kao njegov uzrok; i slijedi rast, kao ono što čuva čovjeka u savršenoj veličini i snazi. I stoga se euharistija može staviti ispred potvrde, kako Dionizije čini u knjizi Eccl. Hier., i može se staviti poslije, kako Učitelj čini u IV. knjizi Sentencija.
Odgovor na 4. prigovor: taj bi razlog ispravno polazio kada bi se pokora po nužnosti tražila kao pripremna za euharistiju. Ali to nije istinito, jer ako bi netko bio bez smrtnoga grijeha, ne bi trebao pokoru za primanje euharistije. I tako je očito da po akcidentu pokora pripravlja za euharistiju, naime uz pretpostavku grijeha. Odatle se kaže u 2 Ljet posl.: „Ti, Gospodine pravednih, nisi postavio pokoru pravednima“.
Odgovor na 5. prigovor: bolesničko je pomazanje, zbog navedenoga razloga, posljednje među sakramentima koji se usmjeruju prema usavršenju jedne osobe.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.