III, q. 65, a. 1
Ima li sedam sakramenata
Prigovor 1. Čini se da ne treba biti sedam sakramenata. Sakramenti naime imaju djelotvornost iz božanske snage i iz snage Kristove muke. Ali jedna je božanska snaga i jedna je Kristova muka; „jednim je naime prinosom usavršio zauvijek posvećene“, kako se kaže u Heb 10. Dakle, nije trebao biti doli jedan sakrament.
Prigovor 2. Nadalje, sakrament se usmjeruje protiv nedostatka grijeha. Ovaj je pak dvostruk: naime kazna i krivnja. Dakle, dostajalo bi da budu dva sakramenta.
Prigovor 3. Nadalje, sakramenti pripadaju djelovanjima crkvene hijerarhije, kako je bjelodano po Dioniziju. Ali, kako sam veli, tri su hijerarhijska djelovanja: čišćenje, prosvjetljivanje i usavršavanje. Dakle, ne trebaju biti doli tri sakramenta.
Prigovor 4. Nadalje, Augustin kaže u XIX. Contra Faust. da su sakramenti Novoga zakona brojem manji negoli sakramenti Staroga zakona. Ali u Starome zakonu nije bilo nikakva sakramenta koji bi odgovarao potvrdi i bolesničkomu pomazanju. Dakle, niti se trebaju ubrajati među sakramente Novoga zakona.
Prigovor 5. Nadalje, bludnost nije teža među ostalim grijesima, kako je bjelodano iz onoga što je u Drugome dijelu rečeno. Ali protiv drugih se grijeha ne ustanovljuje neki sakrament. Dakle, niti protiv bludnosti nije se trebao ustanoviti sakrament ženidbe.
Naprotiv, čini se da ima više sakramenata. Sakramentima se naime nazivaju neki sveti znakovi. Ali mnoga se druga posvećenja zbivaju u Crkvi prema osjetilnim znakovima, kao blagoslovljena voda, posvećenje oltara i drugo takvo. Dakle, ima više sakramenata od sedam.
Naprotiv, nadalje, Hugo od svetoga Viktora kaže da su sakramenti Staroga zakona bili prinosi, desetine i žrtve. Ali žrtva Crkve jedan je sakrament, koji se naziva euharistija. Dakle, i prinosi i desetine moraju se nazivati sakramentima.
Naprotiv, nadalje, tri su roda grijeha: istočni, smrtni i laki. Ali protiv istočnoga se grijeha usmjeruje krštenje, a protiv smrtnoga pokora. Dakle, trebao bi postojati drugi, osim sedam, koji bi se usmjerio protiv lakoga.
Odgovaram: kao što je gore rečeno, sakramenti se Crkve usmjeruju prema dvome: naime prema usavršenju čovjeka u onome što pripada bogoštovlju prema bogoštovlju kršćanskoga života; i također kao lijek protiv nedostatka grijeha. Na oba se pak načina prikladno postavlja sedam sakramenata. Duhovni naime život ima neku suobličenost s tjelesnim životom, kao što i ostale tjelesne stvari imaju neku sličnost duhovnih. U tjelesnomu se pak životu netko usavršuje dvostruko: na jedan način s obzirom na vlastitu osobu; na drugi način s obzirom na cijelu zajednicu društva u kojemu živi, jer čovjek je po naravi društveno biće. S obzirom pak na samoga sebe usavršuje se čovjek u tjelesnom životu dvostruko: na jedan način po sebi, stječući naime neko usavršenje života; na drugi način po akcidentu, naime uklanjajući zapreke života, recimo bolesti ili štogod takvo. Po sebi se pak usavršuje tjelesni život trostruko. Ponajprije doduše po rađanju, po kojemu čovjek počinje postojati i živjeti. I umjesto ovoga u duhovnom je životu krštenje, koje je duhovno novo rođenje, prema onome u Tit 3: „Po kupelji novoga rođenja“, itd. Drugo, po rastu, po kojemu se netko privodi k savršenoj veličini i snazi. I umjesto ovoga u duhovnom je životu potvrda, u kojoj se daje Duh Sveti za snagu. Odatle se kaže učenicima već krštenima u Lk posl.: „Sjedite u gradu dok se ne zaodjenete snagom odozgor“. Treće, po hranjenju, kojim se u čovjeku čuva život i snaga. I umjesto ovoga u duhovnom je životu euharistija. Odatle se kaže u Iv 6: „Ako ne budete jeli tijela Sina Čovječjega i pili krvi njegove, nećete imati života u sebi“. I to bi uistinu dostajalo čovjeku kada bi imao i tjelesno i duhovno netrpljiv život; ali jer čovjek katkada zapada i u tjelesnu slabost i u duhovnu, to jest u grijeh, zato je nužno čovjeku liječenje od slabosti. Koje je uistinu dvostruko. Jedno je uistinu ozdravljenje, koje vraća zdravlje. I umjesto ovoga u duhovnom je životu pokora, prema onome u Psalmu: „Ozdravi dušu moju jer sagriješih tebi“. Drugo je pak obnova prijašnjega zdravlja po prikladnoj prehrani i vježbi. I umjesto ovoga u duhovnom je životu bolesničko pomazanje, koje uklanja ostatke grijeha i čovjeka pripravnim čini za konačnu slavu. Odatle se kaže u Jak 5: „I ako je u grijesima, oprostit će mu se“. Usavršuje se pak čovjek u odnosu na cijelu zajednicu dvostruko. Na jedan način po tome što prima vlast upravljanja mnoštvom i obavljanja javnih čina. I umjesto ovoga u duhovnom je životu sakrament reda, prema onome u Heb 7 da svećenici žrtve prinose ne samo za sebe, nego i za narod. Drugo, s obzirom na naravno rađanje. Što biva po ženidbi, kako u tjelesnomu tako i u duhovnomu životu, po tome što je ona ne samo sakrament, nego i služba naravi. Iz ovoga je također očito broj sakramenata prema tome što se usmjeruju protiv nedostatka grijeha. Krštenje se naime usmjeruje protiv nedostatka duhovnoga života; potvrda protiv slabosti uma koja se u novorođenih nalazi; euharistija protiv nestalnosti uma prema griješenju; pokora protiv osobnoga grijeha poslije krštenja počinjena; bolesničko pomazanje protiv ostataka grijeha, koji naime nisu dostatno po pokori uklonjeni, bilo iz nemara bilo iz neznanja; red protiv rasapa mnoštva; ženidba kao lijek protiv osobne požude i protiv nedostatka mnoštva koji po smrti nastaje. Neki pak uzimaju broj sakramenata po nekoj prilagodbi krepostima, te nedostacima krivnji i kazni, govoreći da vjeri odgovara krštenje, i usmjeruje se protiv istočne krivnje; nadi bolesničko pomazanje, i usmjeruje se protiv lake krivnje; ljubavi euharistija, i usmjeruje se protiv kazne zlobe; razboritosti red, i usmjeruje se protiv neznanja; pravednosti pokora, i usmjeruje se protiv smrtnoga grijeha; umjerenosti ženidba, i usmjeruje se protiv požude; hrabrosti potvrda, i usmjeruje se protiv slabosti.
Odgovor na 1. prigovor: isti se glavni djelatnik služi različitim oruđima za različite učinke, prema prikladnosti djelâ. I slično božanska snaga i Kristova muka djeluje u nama po različitim sakramentima takoreći po različitim oruđima.
Odgovor na 2. prigovor: krivnja i kazna imaju raznolikost i prema vrsti, ukoliko su različite vrste krivnji i kazni; i prema različitim stanjima i odnosima ljudi. I prema tome trebalo je umnožiti sakramente, kako je iz rečenoga očito.
Odgovor na 3. prigovor: u hijerarhijskim se djelovanjima promatraju i djelatnici, i primatelji, i djelovanja. Djelatnici su pak poslužitelji Crkve. Kojima pripada sakrament reda. Primatelji su pak oni koji pristupaju k sakramentima. Koji se rađaju po ženidbi. Djelovanja su pak čišćenje, prosvjetljivanje i usavršavanje. Ali samo čišćenje ne može biti sakrament Novoga zakona, koji podjeljuje milost, nego pripada nekim sakramentalijama, a to su katekumenat i zaklinjanje. Čišćenje pak i prosvjetljivanje u isti mah, prema Dioniziju, pripada krštenju, i, zbog ponovnoga pada, drugotno pripada pokori i bolesničkomu pomazanju. Usavršavanje pak, s obzirom na snagu, koja je takoreći formalno usavršenje, pripada potvrdi; a s obzirom na postizanje svrhe pripada euharistiji.
Odgovor na 4. prigovor: u sakramentu se potvrde daje punina Duha Svetoga za snagu; u bolesničkomu se pak pomazanju čovjek pripravlja da neposredno primi slavu; od kojih nijedno ne pristoji Staromu zavjetu. I stoga ništa nije moglo tim sakramentima u Starome zakonu odgovarati. Usprkos tome ipak sakramenti su Staroga zakona bili brojniji, zbog raznolikosti žrtava i obreda.
Odgovor na 5. prigovor: protiv spolne požude trebalo je posebno primijeniti lijek po nekom sakramentu: ponajprije doduše zato što se po takvoj požudi ne kvari samo osoba, nego i narav; drugo, zbog njezine siline, kojom razum guta.
Odgovor na 6. prigovor: blagoslovljena voda i druga posvećenja ne nazivaju se sakramentima jer ne privode k učinku sakramenta, a to je postizanje milosti. Nego su neka raspoloženja za sakramente: bilo uklanjajući ono što priječi, kao što se blagoslovljena voda usmjeruje protiv zasjeda zlih duhova i protiv lakih grijeha; bilo čineći neku prikladnost za primanje sakramenta, kao što se posvećuje oltar i posuđe radi štovanja euharistije.
Odgovor na 7. prigovor: prinosi i desetine bijahu, kako u naravnome zakonu tako i u Mojsijevu zakonu, usmjereni ne samo za pomoć poslužiteljima i siromasima, nego i u sliku, i stoga bijahu sakramenti. Sada pak nisu ostali ukoliko su slikoviti, i stoga nisu sakramenti.
Odgovor na 8. prigovor: za brisanje lakoga grijeha ne traži se ulijevanje milosti. Odatle, budući da se u svakome sakramentu Novoga zakona milost ulijeva, nijedan se sakrament Novoga zakona ne ustanovljuje izravno protiv lakoga grijeha; koji se uklanja po nekim sakramentalijama, recimo po blagoslovljenoj vodi i drugom takvom. Neki ipak kažu da se bolesničko pomazanje usmjeruje protiv lakoga grijeha. Ali o tome će se na svojemu mjestu reći.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.