Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 63, a. 4

U čemu se nalazi kao u subjektu

Prigovor 1. Čini se da biljeg nije u moćima duše kao u subjektu. Za biljeg se naime kaže da je raspoloženje za milost. Ali milost je u biti duše kao u subjektu, kako je u Drugome dijelu rečeno. Dakle, čini se da je biljeg u biti duše, a ne u moćima.

Prigovor 2. Nadalje, čini se da moć duše nije subjekt ničega doli habitusa ili raspoloženja. Ali biljeg, kako je gore rečeno, nije habitus ili raspoloženje, nego radije moć, čiji subjekt nije doli bit duše. Dakle, čini se da biljeg nije kao u subjektu u moći duše, nego radije u njezinoj biti.

Prigovor 3. Nadalje, moći se razumne duše dijele na spoznajne i težbene. Ali ne može se reći da je biljeg samo u spoznajnoj moći, niti pak samo u težbenoj moći, jer se ne usmjeruje niti samo prema spoznavanju, niti samo prema težnji. Slično tako ne može se reći niti da je u objema, jer isti akcident ne može biti u različitim subjektima. Dakle, čini se da biljeg nije u moći duše kao u subjektu, nego radije u biti.

Naprotiv, kako se sadrži u navedenoj definiciji biljega, biljeg se utiskuje razumnoj duši prema slici. Ali slika Trojstva u duši promatra se prema moćima. Dakle, biljeg postoji u moćima duše.

Odgovaram: kao što je rečeno, biljeg je neki pečat kojim se duša označuje za primanje ili predavanje drugima onoga što pripada bogoštovlju. Bogoštovlje se pak sastoji u nekim činima. Prema činima se pak u pravom smislu usmjeruju moći duše, kao što se bit usmjeruje prema bitku. I stoga biljeg nije kao u subjektu u biti duše, nego u njezinoj moći.

Odgovor na 1. prigovor: subjekt se nekomu akcidentu pripisuje prema razlogu onoga za što izravno raspoložuje, a ne prema razlogu onoga za što raspoložuje daleko ili neizravno. Biljeg pak izravno i neposredno raspoložuje dušu za izvršavanje onoga što pripada bogoštovlju; i jer to prikladno ne biva bez pomoći milosti, jer kako se kaže u Iv 4, „oni koji se klanjaju Bogu, u duhu i istini treba da se klanjaju“, posljedično tome božanska darežljivost onima koji primaju biljeg udjeljuje milost, po kojoj dostojno ispunjaju ono za što se određuju. I stoga biljegu valja više pripisati subjekt prema razlogu činâ koji pripadaju bogoštovlju, negoli prema razlogu milosti.

Odgovor na 2. prigovor: bit duše subjekt je naravne moći, koja proizlazi iz počela biti. Takva pak moć nije biljeg, nego je neka duhovna moć koja dolazi izvana. Odatle, kao što se bit duše, po kojoj biva naravni život čovjeka, usavršuje po milosti, po kojoj duša duhovno živi; tako se naravna moć duše usavršuje po duhovnoj moći, a to je biljeg. Habitus naime i raspoloženje pripadaju moći duše po tome što se usmjeruju prema činima, čija su moći počela. I po istom razlogu sve što se usmjeruje prema činu, valja pripisati moći.

Odgovor na 3. prigovor: kao što je rečeno, biljeg se usmjeruje prema onome što pripada bogoštovlju. Koje je uistinu neko ispovijedanje vjere po vanjskim znakovima. I stoga treba da biljeg bude u spoznajnoj moći duše, u kojoj je vjera.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.