III, q. 63, a. 3
Čiji je biljeg
Prigovor 1. Čini se da sakramentalni biljeg nije Kristov biljeg. Kaže se naime u Ef 4: „Ne žalostite Duha Svetoga Božjega, u kojemu ste zapečaćeni“. Ali pečaćenje se unosi u pojam biljega. Dakle, sakramentalni biljeg više valja pripisati Duhu Svetomu negoli Kristu.
Prigovor 2. Nadalje, biljeg ima pojam znaka. Znak je pak milosti koja se po sakramentu podjeljuje. A milost se ulijeva u dušu od cijeloga Trojstva; odakle se kaže u Psalmu: „Milost i slavu dat će Gospodin“. Dakle, čini se da se sakramentalni biljeg ne bi trebao posebno pripisivati Kristu.
Prigovor 3. Nadalje, radi toga netko prima biljeg da se po njemu od ostalih razlikuje. Ali razlikovanje svetih od drugih biva po ljubavi, koja „sama razlikuje između sinova kraljevstva i sinova propasti“, kako Augustin veli u XV. De Trin.; odakle se i za same sinove propasti kaže da imaju biljeg zvijeri, kako je očito u Otk 13. Ljubav se pak ne pripisuje Kristu, nego više Duhu Svetomu, prema onome u Rim 5: „Ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetome koji nam je dan“; ili također Ocu, prema onome u 2 Kor posl.: „Milost Gospodina našega Isusa Krista i ljubav Božja“. Dakle, čini se da se sakramentalni biljeg ne treba pripisivati Kristu.
Naprotiv, neki ovako definiraju biljeg: „Biljeg je razlikovni znak od vječnoga biljega utisnut razumskoj duši, prema slici zapečaćujući stvoreno Trojstvo Stvoriteljskomu i Preoblikovateljskomu Trojstvu, i razlikujući od nesuobličenih, prema stanju vjere“. Ali vječni biljeg jest sam Krist, prema onome u Heb 1: „Koji budući da je sjaj slave i lik“, ili biljeg, „supstancije njegove“. Dakle, čini se da biljeg u pravom smislu valja pripisati Kristu.
Odgovaram: kao što je iz gore rečenoga očito, biljeg je u pravom smislu neki pečat kojim se nešto označuje kao ono što se ima usmjeriti prema nekoj svrsi; kao što se biljegom označuje novčić za upotrebu razmjene, i vojnici se biljegom označuju takoreći kao određeni za vojnu službu. Vjerni se pak čovjek određuje za dvoje. Ponajprije doduše, i ponajvećma, za uživanje slave. I za to se označuju pečatom milosti, prema onome u Ez 9: „Zabilježi znak tau na čelima muževa koji uzdišu i tuguju“; i u Otk 7: „Ne pustošite zemlju ni more ni drveće dok ne označimo pečatom sluge Boga našega na čelima njihovim“. Drugo se pak određuje svaki vjernik za primanje ili predavanje drugima onoga što pripada bogoštovlju. I za to se u pravom smislu određuje sakramentalni biljeg. Sav pak obred kršćanske religije potječe od Kristova svećeništva. I stoga je očito da je sakramentalni biljeg posebno Kristov biljeg, s čijim se svećeništvom suobličuju vjernici prema sakramentalnim biljezima, koji nisu ništa drugo doli neka sudioništva u Kristovu svećeništvu, potekla od samoga Krista.
Odgovor na 1. prigovor: apostol ondje govori o suobličenju prema kojemu se netko određuje za buduću slavu, što biva po milosti. Koja se Duhu Svetomu pripisuje ukoliko iz ljubavi proizlazi to da nam Bog nešto besplatno daruje, što pripada pojmu milosti; a Duh Sveti jest ljubav. Odatle se i u 1 Kor 12 kaže: „Različiti su darovi milosti, a isti je Duh“.
Odgovor na 2. prigovor: sakramentalni je biljeg stvarni učinak s obzirom na vanjski sakrament, a sakrament je s obzirom na konačni učinak. I stoga se dvostruko može nešto pripisati biljegu. Na jedan način prema pojmu sakramenta. I na taj je način znak nevidljive milosti koja se u sakramentu podjeljuje. Na drugi način prema pojmu biljega. I na taj je način znak koji suobličuje nekome glavnomu, kod kojega prebiva autoritet onoga za što se netko određuje; kao što vojnici koji se određuju za boj bivaju označeni znakom vojskovođe, po kojemu mu se na neki način suobličuju. I na taj način oni koji se određuju za kršćansko bogoštovlje, čiji je začetnik Krist, primaju biljeg kojim se Kristu suobličuju. Odatle je u pravom smislu Kristov biljeg.
Odgovor na 3. prigovor: biljegom se razlikuje netko od drugoga po odnosu prema nekoj svrsi prema kojoj se usmjeruje onaj koji biljeg prima; kao što je rečeno o vojničkom biljegu, po kojemu se u usmjerenosti prema boju razlikuje kraljev vojnik od neprijateljeva vojnika. I slično je biljeg vjernika onaj po kojemu se razlikuju vjernici Kristovi od slugu đavla, bilo u usmjerenosti prema vječnomu životu, bilo u usmjerenosti prema bogoštovlju sadašnje Crkve. Od kojih prvo biva po ljubavi i milosti, kako prigovor polazi; a drugo pak biva po sakramentalnom biljegu. Odatle se i biljeg zvijeri može razumjeti, po suprotnosti, ili tvrdokorna zloća, kojom se neki određuju za vječnu kaznu; ili ispovijedanje nedopuštena bogoštovlja.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.