III, q. 62, a. 2
Dodaje li sakramentalna milost išta na milost kreposti i darova
Prigovor 1. Čini se da sakramentalna milost ne dodaje išta na milost kreposti i darova. Po milosti se naime kreposti i darova duša usavršuje dostatno i s obzirom na bit duše, i s obzirom na njezine moći, kako je bjelodano iz onoga što je u Drugome dijelu rečeno. Ali milost se usmjeruje prema usavršenju duše. Dakle, sakramentalna milost ne može išta dodati na milost kreposti i darova.
Prigovor 2. Nadalje, nedostaci duše uzrokuju se iz grijeha. Ali svi se grijesi dostatno isključuju po milosti kreposti i darova, jer nijedan grijeh ne postoji koji se ne bi protivio nekoj kreposti. Sakramentalna dakle milost, budući da se usmjeruje prema uklanjanju nedostataka duše, ne može išta dodati na milost kreposti i darova.
Prigovor 3. Nadalje, svako dodavanje ili oduzimanje u oblicima mijenja vrstu, kako se kaže u VIII. Metaphys. Ako dakle sakramentalna milost dodaje išta na milost kreposti i darova, slijedi da se istozvučno naziva milošću. I tako se ništa sigurno ne pokazuje iz toga što se za sakramente kaže da uzrokuju milost.
Naprotiv, kada sakramentalna milost ne bi dodavala išta na milost darova i kreposti, uzalud bi se onima koji imaju i darove i kreposti podjeljivali sakramenti. U Božjim pak djelima ništa nije uzalud. Dakle, čini se da sakramentalna milost išta dodaje na milost kreposti i darova.
Odgovaram: kako je u Drugome dijelu rečeno, milost, u sebi promatrana, usavršuje bit duše, ukoliko sudjeluje u nekoj sličnosti božanskoga bitka. I kao što iz biti duše istječu njezine moći, tako iz milosti istječu neka usavršenja k moćima duše, koja se nazivaju krepostima i darovima, kojima se moći usavršuju u usmjerenosti prema svojim činima. Usmjeruju se pak sakramenti prema nekim posebnim učincima nužnima u kršćanskome životu; kao što se krštenje usmjeruje prema nekome duhovnomu preporođenju, po kojemu čovjek umire manama i postaje ud Kristov; koji je uistinu učinak nešto posebno mimo čina moći duše. I isti je razlog u ostalim sakramentima. Kao što dakle kreposti i darovi dodaju na milost općenito rečenu neko usavršenje određeno usmjereno prema vlastitim činima moći, tako sakramentalna milost dodaje na milost općenito rečenu, i na kreposti i darove, neku božansku pomoć za postizanje svrhe sakramenta. I po ovome načinu sakramentalna milost dodaje na milost kreposti i darova.
Odgovor na 1. prigovor: milost kreposti i darova dostatno usavršuje bit i moći duše s obzirom na opće usmjerenje činâ. Ali s obzirom na neke posebne učinke koji se traže u kršćanskome životu, traži se sakramentalna milost.
Odgovor na 2. prigovor: po krepostima i darovima dostatno se isključuju mane i grijesi s obzirom na sadašnjost i budućnost, ukoliko se naime čovjek po krepostima i darovima priječi od griješenja. Ali s obzirom na prošle grijehe, koji prolaze činom a ostaju krivnjom, primjenjuje se čovjeku lijek posebno po sakramentima.
Odgovor na 3. prigovor: pojam se sakramentalne milosti odnosi prema milosti općenito rečenoj kao pojam vrste prema rodu. Odatle, kao što se ne naziva istozvučno životinja općenito rečena i za čovjeka uzeta, tako se ne naziva istozvučno milost općenito uzeta i sakramentalna milost.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.