III, q. 62, a. 1
Jesu li sakramenti Novoga zakona uzrok milosti
Prigovor 1. Čini se da sakramenti nisu uzrok milosti. Ne čini se naime da je isto znak i uzrok, po tome što pojam znaka više pristaje učinku. Ali sakrament je znak milosti. Dakle, nije njezin uzrok.
Prigovor 2. Nadalje, ništa tjelesno ne može djelovati na duhovnu stvar, po tome što je djelatnik časniji od onoga koji trpi, kako Augustin kaže u XII. Super Gen. ad litt. Ali subjekt je milosti čovjekov um, koji je duhovna stvar. Dakle, sakramenti ne mogu uzrokovati milost.
Prigovor 3. Nadalje, ono što je vlastito Bogu ne smije se pripisati nijednomu stvorenju. Ali uzrokovati milost vlastito je Bogu, prema onome u Psalmu: „Milost i slavu dat će Gospodin“. Budući dakle da se sakramenti sastoje u nekim stvorenim riječima i stvarima, ne čini se da mogu uzrokovati milost.
Naprotiv, Augustin kaže tumačeći Ivana da krsna voda tijelo dotiče a srce pere. Ali srce se ne pere osim po milosti. Dakle, uzrokuje milost, i po istom razlogu ostali sakramenti Crkve.
Odgovaram: nužno je reći da sakramenti Novoga zakona na neki način uzrokuju milost. Očito je naime da se po sakramentima Novoga zakona čovjek ucjepljuje u Krista, kao što o krštenju apostol veli u Gal 3: „Koji ste se god u Krista krstili, Kristom se zaodjenuste“. Ne postaje pak čovjek ud Kristov osim po milosti. Neki ipak kažu da oni nisu uzrok milosti djelujući išta, nego zato što Bog, kada se sakramenti primijene, u duši izvodi milost. I navode primjer o onome koji donoseći olovni novčić prima stotinu funti po kraljevoj odredbi, ne što bi onaj novčić išta djelovao za posjedovanje spomenute količine novca, nego to djeluje sama kraljeva volja. Odatle i Bernard veli u jednom govoru na Veliki četvrtak: „Kao što se kanonik uvodi po knjizi, opat po štapu, biskup po prstenu, tako su različite podjele milosti predane sakramentima“. Ali ako tko pravo razmotri, taj način ne nadilazi pojam znaka. Olovni naime novčić nije ništa drugo doli neki znak kraljeve odredbe o tome da onaj primi novac. Slično je knjiga neki znak kojim se označuje predaja kanonikata. Prema tome dakle sakramenti Novoga zakona ne bi bili ništa više doli znakovi milosti, dok se ipak iz mnogih autoriteta svetaca drži da sakramenti Novoga zakona ne samo označuju, nego uzrokuju milost. I stoga drukčije valja reći: da je dvostruk djelatni uzrok: glavni i oruđni. Glavni doduše djeluje po snazi svojega oblika, kojemu se usličnjuje učinak, kao što vatra svojom toplinom zagrijava. I na taj način ne može uzrokovati milost osim Bog, jer milost nije ništa drugo doli neka donesena sličnost božanske naravi, prema onome u 2 Pt 1: „Velika nam je i dragocjena obećanja darovao, da postanemo dionici božanske naravi“. Oruđni pak uzrok ne djeluje po snazi svojega oblika, nego samo po kretanju kojim se pokreće od glavnoga djelatnika. Zato se učinak ne usličnjuje oruđu, nego glavnomu djelatniku, kao što se postelja ne usličnjuje sjekiri, nego umijeću koje je u umu majstora. I na taj način sakramenti Novoga zakona uzrokuju milost: primjenjuju se naime po božanskoj odredbi radi uzrokovanja milosti u njima. Odatle Augustin kaže u XIX. Contra Faust.: sve to, naime sakramentalno, biva i prolazi; snaga ipak, naime Božja, koja po tome djeluje, neprestano ostaje. To se pak u pravom smislu naziva oruđem po čemu tko djeluje. Odatle se i u Tit 3 kaže: „Spasio nas je po kupelji novoga rođenja“.
Odgovor na 1. prigovor: glavni se uzrok ne može u pravom smislu nazvati znakom učinka, premda skrivenoga, čak i ako je sam osjetilan i očit. Ali oruđni uzrok, ako je očit, može se nazvati znakom skrivenoga učinka, po tome što ne samo da je uzrok, nego je na neki način učinak, ukoliko se pokreće od glavnoga djelatnika. I prema tome sakramenti Novoga zakona u isti su mah i uzrok i znakovi. I otuda dolazi ono što se uobičajeno veli: da izvršuju ono što označuju. Iz čega je također očito da savršeno imaju pojam sakramenta, ukoliko se usmjeruju prema nečemu svetom ne samo po načinu znaka, nego i po načinu uzroka.
Odgovor na 2. prigovor: oruđe ima dva djelovanja: jedno oruđno, prema kojemu djeluje ne u vlastitoj snazi, nego u snazi glavnoga djelatnika; a drugo ima vlastito djelovanje, koje mu pristaje prema vlastitomu obliku; kao što sjekiri pristaje sjeći po razlogu svoje oštrine, a načiniti postelju ukoliko je oruđe umijeća. Ne usavršuje pak oruđno djelovanje osim vršeći vlastito djelovanje: sijekući naime čini postelju. I slično tjelesni sakramenti po vlastitu djelovanju koje vrše oko tijela, koje dotiču, izvode oruđno djelovanje iz božanske snage oko duše; kao što voda krštenja, perući tijelo prema vlastitoj snazi, pere dušu ukoliko je oruđe božanske snage; od duše naime i tijela nastaje jedno. I to je ono što Augustin veli: da tijelo dotiče a srce pere.
Odgovor na 3. prigovor: taj razlog polazi o onome što je uzrok milosti po načinu glavnoga djelatnika; to je naime vlastito Bogu, kako je rečeno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.