Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 61, a. 3

Jesu li bili nužni u stanju poslije grijeha prije Krista

Prigovor 1. Čini se da poslije grijeha, a prije Krista, sakramenti nisu trebali postojati. Rečeno je naime da se po sakramentima Kristova muka ljudima primjenjuje, i tako se Kristova muka uspoređuje sa sakramentima kao uzrok s učinkom. Ali učinak ne prethodi uzroku. Dakle, sakramenti nisu trebali postojati prije Kristova dolaska.

Prigovor 2. Nadalje, sakramenti moraju dolikovati stanju ljudskoga roda, kako je bjelodano po Augustinu u XIX. Contra Faust. Ali stanje ljudskoga roda nije se promijenilo poslije grijeha sve do obnove učinjene po Kristu. Dakle, niti su se sakramenti trebali mijenjati, tako da se osim sakramenata naravnoga zakona drugi postave u Mojsijevu zakonu.

Prigovor 3. Nadalje, što je nešto bliže savršenomu, to mu se više mora usličniti. Ali savršenost je ljudskoga spasenja po Kristu učinjena, kojemu su bliži bili sakramenti Staroga zakona negoli oni koji bijahu prije zakona. Dakle, trebali su biti sličniji Kristovim sakramentima. Čemu se ipak suprotno pokazuje iz toga što se Kristovo svećeništvo unaprijed navješćuje da će biti „po redu Melkisedekovu, a ne po redu Aronovu“, kako se nalazi u Heb 7. Dakle, nisu prikladno prije Krista bili raspoređeni sakramenti.

Naprotiv, Augustin kaže u XIX. Contra Faust. da su „prvi sakramenti, koji su se slavili i obdržavali po zakonu, bili navještaji Krista koji ima doći“. Ali nužno je bilo za ljudsko spasenje da se Kristov dolazak unaprijed navijesti. Dakle, nužno je bilo prije Krista neke sakramente rasporediti.

Odgovaram: sakramenti su nužni za ljudsko spasenje ukoliko su neki osjetilni znakovi nevidljivih stvari po kojima se čovjek posvećuje. Nitko se pak ne može posvetiti poslije grijeha osim po Kristu, „kojega je Bog postavio kao pomirilište po vjeri u krvi njegovoj, radi pokazivanja svoje pravednosti, da sam bude pravedan i da opravdava onoga koji je iz vjere Isusa Krista“. I stoga je trebalo prije Kristova dolaska da budu neki vidljivi znakovi po kojima bi čovjek svoju vjeru ispovijedao o budućem Spasiteljevu dolasku. I takvi se znakovi nazivaju sakramentima. I tako je očito da je prije Kristova dolaska bilo nužno neke sakramente ustanoviti.

Odgovor na 1. prigovor: Kristova je muka konačni uzrok starih sakramenata, koji su naime za njezino označavanje bili ustanovljeni. Konačni pak uzrok ne prethodi vremenom, nego samo u nakani djelatnika. I stoga nije neprikladno da su neki sakramenti postojali prije Kristove muke.

Odgovor na 2. prigovor: stanje ljudskoga roda poslije grijeha i prije Krista može se dvostruko promatrati. Na jedan način prema pojmu vjere. I tako je uvijek jedno te isto ostalo, jer su se naime opravdavali ljudi po vjeri u budući Kristov dolazak. Na drugi se način može promatrati prema pojačanju i popuštanju grijeha, te izričite spoznaje o Kristu. S protokom naime vremenâ i grijeh je počeo u čovjeku više vladati, utoliko što, budući da je čovjekov razum po grijehu bio pomračen, čovjeku nisu dostajale za ispravan život zapovijedi naravnoga zakona, nego je bilo nužno odrediti zapovijedi u pisanome zakonu; i s njima neke sakramente vjere. Trebalo je također da se s protokom vremenâ više razjasni spoznaja vjere, jer, kako Grgur veli, „s protokom vremenâ raslo je uvećanje božanske spoznaje“. I stoga je također bilo nužno da se u Starome zakonu također neki sakramenti vjere koju su imali o Kristu koji ima doći odrede; koji se doduše uspoređuju sa sakramentima koji su bili prije zakona kao određeno s neodređenim; jer naime prije zakona nije bilo određeno unaprijed propisano čovjeku kojim bi se sakramentima služio, kao što je bilo po zakonu. Što je bilo nužno i radi pomračenja naravnoga zakona; i da bi bilo određenije označavanje vjere.

Odgovor na 3. prigovor: Melkisedekov sakrament, koji je bio prije zakona, više se usličnjuje sakramentu Novoga zakona u tvari, ukoliko je naime prinio kruh i vino, kako se nalazi u Post 14, kao što se i žrtva Novoga zavjeta prinosom kruha i vina usavršuje. Sakramenti pak Mojsijeva zakona više se usličnjuju označenoj stvari po sakramentu, naime Kristovoj muci, kako je očito o pashalnom janjetu i drugome takvom. I to zato da se ne bi, zbog vremenske neprekinutosti, kada bi ostala ista vrsta sakramenata, činilo kako je to nastavak istoga sakramenta.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.