III, q. 60, a. 1
Je li sakrament u rodu znaka
Prigovor 1. Čini se da sakrament nije u rodu znaka. Čini se naime da se sakrament naziva od posvećivanja, kao lijek od liječenja. Ali to se čini da više pripada pojmu uzroka negoli pojmu znaka. Dakle, sakrament je više u rodu uzroka negoli u rodu znaka.
Prigovor 2. Nadalje, čini se da sakrament označuje nešto skriveno, prema onome u Tob 12: „Kraljevu je tajnu dobro sakriti“; i u Ef 3: „Koja je rasporedba tajne skrivene od vjekova u Bogu“. Ali ono što je skriveno čini se da je protiv pojma znaka, jer „znak je ono što, osim oblika koji osjetilima pruža, čini da nešto drugo dođe u spoznaju“, kako je bjelodano po Augustinu u II. De doctr. christ. Dakle, čini se da sakrament nije u rodu znaka.
Prigovor 3. Nadalje, prisega se katkada naziva sakramentom; kaže se naime u Dekretima, XXII. kauza, q. V: „Djeca koja su bez razborite dobi neka se ne sile prisizati; a tko je jednom bio krivoprisježnik, neka poslije toga ne bude svjedok, niti neka k sakramentu“, to jest k prisezi, „pristupa“. Ali prisega ne pripada pojmu znaka. Dakle, čini se da sakrament nije u rodu znaka.
Naprotiv, Augustin kaže u X. De civ. Dei: „Vidljiva je žrtva sakrament, to jest sveti znak, nevidljive žrtve“.
Odgovaram: sve što ima usmjerenost prema nečemu jednome, premda različito, može se od toga nazvati; kao što se od zdravlja koje je u životinji naziva zdravim ne samo životinja, koja je subjekt zdravlja, nego se naziva lijek zdravim ukoliko je djelatan za zdravlje, a prehrana ukoliko ga čuva, te mokraća ukoliko ga označuje. Tako se dakle sakramentom može nešto nazvati ili zato što u sebi ima neku skrivenu svetost, i prema tome sakrament je isto što i sveta tajna; ili zato što ima neku usmjerenost prema toj svetosti: bilo uzroka, bilo znaka, ili prema ma kojem drugom odnosu. Posebno pak sada govorimo o sakramentima ukoliko unose odnos znaka. I prema tome sakrament se postavlja u rod znaka.
Odgovor na 1. prigovor: jer se lijek odnosi kao djelatni uzrok zdravlja, otuda dolazi da se sve što se naziva od lijeka kaže po usmjerenosti prema jednome prvom djelatniku, i po tome lijek unosi neku uzročnost. Ali svetost, od koje se naziva sakrament, ne označuje se po načinu djelatnoga uzroka, nego više po načinu formalnoga ili konačnoga uzroka. I stoga ne mora biti da sakrament uvijek unosi uzročnost.
Odgovor na 2. prigovor: taj razlog polazi prema tome što je sakrament isto što i sveta tajna. Kaže se pak ne samo za Božju tajnu, nego i za kraljevu, da je sveta i sakrament. Zato što se prema drevnima svetima ili nepovredivima nazivalo sve što nije bilo dopušteno povrijediti, kao također gradske zidine i osobe postavljene u dostojanstvima. I stoga se one tajne, bilo božanske bilo ljudske, koje nije dopušteno povrijediti objavljujući ih bilo kome, nazivaju svetima ili sakramentima.
Odgovor na 3. prigovor: i prisega ima neki odnos prema svetim stvarima, ukoliko je naime neko posvjedočenje učinjeno po nečem svetom. I prema tome naziva se sakramentom, ne po istom razlogu po kojemu sada govorimo o sakramentima; ne ipak tako da se naziv sakramenta uzima istozvučno, nego analogno, naime prema različitom odnosu prema nečemu jednome, a to je sveta stvar.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.