III, q. 57, a. 3
Je li uzišao vlastitom snagom
Prigovor 1. Čini se da Krist nije uzišao vlastitom krepošću. Kaže se naime u Mk posl. da je „Gospodin Isus, pošto je progovorio učenicima, bio uzet na nebo“. I u Dj 1 kaže se da je, „dok su oni gledali, bio uzdignut, i oblak ga uze k sebi ispred njihovih očiju“. Ali ono što biva uzeto i uzdignuto, čini se da se pokreće od drugoga. Dakle, Krist se nosio na nebo ne vlastitom krepošću, nego tuđom.
Prigovor 2. Nadalje, Kristovo je tijelo bilo zemaljsko, kao i naša tijela. A zemaljskomu je tijelu protiv naravi kretati se prema gore. Nijedno pak kretanje nije vlastitom krepošću onoga što se protiv naravi kreće. Dakle, Krist nije uzišao na nebo vlastitom krepošću.
Prigovor 3. Nadalje, vlastita je Kristova krepost božanska krepost. Ali ono se kretanje ne čini da je bilo iz božanske kreposti, jer, budući da je božanska krepost beskonačna, ono bi kretanje bilo u trenu; i tako se ne bi mogao dok učenici gledaju uzdizati na nebo, kako se kaže u Dj 1. Dakle, čini se da Krist nije uzišao vlastitom krepošću.
Naprotiv, kaže se u Iz 63: „Ovaj krasan u svojoj haljini, koračajući u mnoštvu svoje jakosti“. I Grgur kaže u homiliji o Uzašašću: „Valja zamijetiti da se za Iliju čita da se uspeo u kolima, da bi se naime očito pokazalo kako je običan čovjek trebao tuđu pomoć. A za našega se Otkupitelja čita da nije bio podignut ni kolima ni anđelima, jer onaj koji je sve stvorio, iznad svega se svojom krepošću nosio“.
Odgovaram: u Kristu je dvostruka narav, božanska naime i ljudska. Odatle se prema objema naravima može uzeti njegova vlastita krepost. Ali prema ljudskoj naravi može se uzeti dvostruka Kristova krepost. Jedna doduše naravna, koja proizlazi iz počela naravi. I takvom je krepošću očito da Krist nije uzišao. Druga je pak krepost u ljudskoj naravi krepost slave. Prema kojoj je Krist uzišao na nebo. Pojam koje kreposti neki doduše uzimaju iz naravi pete biti, koja je svjetlost, kako kažu, za koju postavljaju da pripada sastavu ljudskoga tijela, te da se po njoj oprečna počela pomiruju u jedno. Tako da u stanju ove smrtnosti počelna narav vlada u ljudskim tijelima, i stoga se, prema naravi prevladavajućega počela, ljudsko tijelo naravnom krepošću nosi dolje. U stanju pak slave prevladavat će nebeska narav, prema čijoj se sklonosti i kreposti tijelo Kristovo i druga tijela svetih nose na nebo. Ali o ovome se mišljenju i u Prvome dijelu raspravljalo; a niže će se više raspravljati u traktatu o općem uskrsnuću. Prešutjevši pak to mišljenje, drugi pripisuju razlog spomenute kreposti sa strane proslavljene duše, iz čijega će se obilja proslaviti tijelo, kako Augustin kaže Dioskoru. Tolika će naime biti poslušnost proslavljenoga tijela prema blaženoj duši da će, kako Augustin kaže u XXII. De civ. Dei, „ondje gdje bude htio duh, ondje smjesta biti tijelo, niti će išta htjeti što ne bi moglo dolikovati ni duhu ni tijelu“. Dolikuje pak proslavljenom i besmrtnom tijelu biti na nebeskom mjestu, kako je rečeno. I stoga je iz kreposti duše koja hoće Kristovo tijelo uzišlo na nebo. Kao što pak tijelo postaje proslavljeno, tako, kako Augustin kaže tumačeći Ivana, „sudioništvom u Bogu duša postaje blažena“. Odatle je prvo podrijetlo uzašašća na nebo božanska krepost. Tako je dakle Krist uzišao na nebo vlastitom krepošću: ponajprije doduše božanskom krepošću; drugo, krepošću proslavljene duše koja pokreće tijelo kako hoće.
Odgovor na 1. prigovor: kao što se za Krista kaže da je ustao vlastitom krepošću, pa je ipak uskrišen od Oca, po tome što je ista krepost Oca i Sina; tako je također Krist vlastitom krepošću uzišao na nebo, pa je ipak od Oca bio uzdignut i uzet.
Odgovor na 2. prigovor: taj razlog dokazuje da Krist nije uzišao na nebo vlastitom krepošću koja je naravna ljudskoj naravi. Uzišao je ipak na nebo vlastitom krepošću koja je božanska krepost; i vlastitom krepošću koja je blažene duše. I premda je uspinjati se gore protiv naravi ljudskoga tijela prema sadašnjem stanju, u kojemu tijelo nije posvema podložno duhu, ipak neće biti protiv naravi niti nasilno proslavljenom tijelu, čija je cjelokupna narav posvema podložna duhu.
Odgovor na 3. prigovor: premda je božanska krepost beskonačna, i beskonačno djeluje koliko je sa strane onoga koji djeluje, ipak se učinak njegove kreposti prima u stvarima prema njihovoj prijemljivosti, i prema Božjoj odredbi. Tijelo pak nije sposobno da se u trenu mjesno pokreće, jer treba da se suizmjeri s prostorom, prema čijem se dijeljenju dijeli vrijeme, kako se dokazuje u VI. Physic. I stoga ne mora biti da se tijelo pokretano od Boga pokreće u trenu, nego se pokreće onom brzinom kojom Bog odredi.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.