III, q. 55, a. 3
Je li se poslije uskrsnuća trebao družiti sa svojim učenicima
Prigovor 1. Čini se da je Krist nakon uskrsnuća trebao neprekidno boraviti s učenicima. Radi toga se, naime, Krist nakon uskrsnuća ukazao učenicima da ih utvrdi u vjeri u uskrsnuće i donese utjehu smetenima, prema onome iz Iv 20: „Obradovaše se učenici vidjevši Gospodina“. No, više bi bili utvrđeni i utješeni da im je neprekidno pružao svoju prisutnost. Čini se, dakle, da je neprekidno s njima trebao boraviti.
Prigovor 2. Nadalje, Krist uskrsnuvši od mrtvih nije odmah uzišao na nebo, nego nakon četrdeset dana, kako se nalazi u Dj 1. U to pak međuvrijeme ni na kojem drugom mjestu nije mogao prikladnije biti negoli ondje gdje su njegovi učenici bili zajedno okupljeni. Čini se, dakle, da je neprekidno s njima trebao boraviti.
Prigovor 3. Nadalje, na sam dan Gospodinova uskrsnuća čita se da se Krist pet puta ukazao, kako Augustin veli u knjizi De consensu evang.: „Prvo uistinu ženama na grobu; drugo istima dok su se s groba na putu vraćale; treće Petru; četvrto dvojici dok su išli u selo; peto većini u Jeruzalemu, gdje nije bilo Tome“. Dakle, čini se da se i u druge dane prije svoga uzašašća u najmanju ruku češće trebao ukazivati.
Prigovor 4. Nadalje, Gospodin im je prije muke rekao, Mt 26: „Nakon što uskrsnem, ići ću pred vama u Galileju“. Što je i anđeo, a i sam Gospodin, nakon uskrsnuća rekao ženama. Pa ipak su ga prije toga u Jeruzalemu vidjeli, i na sam dan uskrsnuća, kako je rečeno, a i u osmi dan, kako se čita u Iv 20. Ne čini se, dakle, da je na prikladan način nakon uskrsnuća s učenicima boravio.
Naprotiv, u Iv 20 veli se da se nakon osam dana Krist ukazao učenicima. Dakle, nije neprekidno boravio s njima.
Odgovaram: glede uskrsnuća Kristova dvoje je trebalo učenicima razjasniti, naime samu istinu uskrsnuća; i slavu onoga koji uskrsuje. Za očitovanje pak istine uskrsnuća dostaje to što se više puta ukazao, i s njima prisno razgovarao, i jeo i pio, i pružio se njima na opip. Radi očitovanja pak slave uskrsnuća nije htio neprekidno boraviti s njima, kao što je prije činio, da se ne bi činilo da je uskrsnuo na takav život kakav je prije imao. Otuda im u Lk na kraju veli: „To su riječi koje sam vam govorio dok sam još bio s vama“. Tada je uistinu bio s njima tjelesnom prisutnošću, ali prije je s njima bio ne samo tjelesnom prisutnošću, nego i po sličnosti smrtnosti. Otuda Beda, tumačeći gore navedene riječi, veli: „Dok sam još bio s vama, to jest dok sam još bio u smrtnom tijelu, u kojemu ste i vi. Tada je uistinu u istom tijelu bio uskrišen, ali s njima u istoj smrtnosti nije bio“.
Odgovor na 1. prigovor: često Kristovo ukazivanje dostajalo je za utvrđivanje učenikâ u istini uskrsnuća, dok bi ih neprekidno boravljenje moglo navesti na zabludu ako bi vjerovali da je on uskrsnuo na život sličan onomu koji je prije imao. Utjehu pak o neprekidnoj svojoj prisutnosti ponovno im je obećao u drugom životu, prema onome iz Iv 16: „Opet ću vas vidjeti, i radovat će se srce vaše, i radosti vaše nitko vam neće oduzeti“.
Odgovor na 2. prigovor: Krist nije stoga odbio neprekidno boraviti s učenicima što bi smatrao da je drugdje prikladnije biti, nego što je prosudio da je za poučavanje učenikâ prikladnije ako ne bi neprekidno boravio s njima, iz navedenoga razloga. Nepoznato je pak na kojim je mjestima u međuvremenu tjelesno bio, budući da Pismo to ne prenosi, a „na svakom je mjestu vlast njegova“.
Odgovor na 3. prigovor: prvoga se dana stoga češće ukazao jer ih je po više pokazatelja trebalo opomenuti kako bi u početku prihvatili vjeru u uskrsnuće. Nakon što su je pak već bili prihvatili, nije ih, već utvrđene, trebalo tako čestim ukazanjima poučavati. Otuda se u Evanđelju ne čita da im se nakon prvoga dana ukazao osim pet puta. Kako, naime, Augustin veli u knjizi De consensu evang., nakon prvih pet ukazanja šesto im se ukazao „ondje gdje ga je vidio Toma; sedmo na Tiberijadskom jezeru, pri lovu riba; osmo na gori u Galileji, prema Mateju; deveto ono što veli Marko: ‚Naposljetku onima koji su bili za stolom‘, jer više nisu na zemlji s njim blagovali; deseto na sam taj dan, ne više na zemlji, nego uzdignut na oblaku, dok je uzlazio na nebo. No, nije sve napisano, kao što Ivan priznaje. Često je, naime, bilo njegovo boravljenje s njima prije nego što je uzišao na nebo“, i to radi njihove utjehe. Otuda se i u 1 Kor 15 veli da se „ukazao više nego petorici stotina braće zajedno, zatim se ukazao Jakovu“, o kojim se ukazanjima u Evanđelju ne nalazi spomen.
Odgovor na 4. prigovor: kako Krizostom veli, tumačeći ono što se veli u Mt 26: „Nakon što uskrsnem, ići ću pred vama u Galileju“, „ne ide“, veli on, „u neku daleku pokrajinu da bi im se ukazao, nego u samome narodu i u samim gotovo“ krajevima u kojima su s njime ponajviše boravili, „kako bi i otuda povjerovali da je onaj koji je raspet isti onaj koji je i uskrsnuo. Zbog toga također veli da ide u Galileju, kako bi se oslobodili od straha pred Židovima“. Tako, dakle, kako Ambrozije veli tumačeći Lk, „Gospodin je naložio učenicima da ga vide u Galileji, ali dok su oni zbog straha boravili u zatvorenoj sobi, najprije se sam ponudio. I to nije prijestup obećanja, nego prije iz dobrohotnosti požureno ispunjenje. Poslije pak, pošto su im se srca utvrdila, oni su pošli u Galileju. Ili ništa ne priječi ako kažemo da su malobrojniji bili u sobi, a mnogobrojniji na gori“. Kako, naime, Euzebije veli, „dvojica evanđelista, naime Luka i Ivan, pišu da se samo jedanaestorici ukazao u Jeruzalemu, dok su preostala dvojica rekli da su anđeo i Spasitelj zapovjedili da u Galileju pohitaju ne samo jedanaestorica, nego svi učenici i braća“. Kojih se Pavao spominje govoreći: „Zatim se ukazao više nego petorici stotina braće zajedno. Istinitije je pak rješenje da se prije onima koji su se skrivali u Jeruzalemu ukazao jednom ili dvaput radi njihove utjehe. U Galileji pak ne potajno, ili jednom ili dvaput, nego s velikom vlašću pokazao je sebe, pružajući se njima živim poslije muke u mnogim znacima, kako Luka svjedoči u Djelima“. Ili, kako Augustin veli u knjizi De consensu evang., „to što je rečeno od anđela i Gospodina: da će ići pred njima u Galileju, valja proročki prihvatiti. U Galileji, naime, prema značenju preseljenja, pada na pamet da valja shvatiti kako su od izraelskoga naroda imali prijeći k poganima, kojima apostoli propovijedajući ne bi bili vjerovani da on sam nije pripravio put u srcima ljudskim. I to se razumijeva pod: ‚Ići će pred vama u Galileju‘. No, prema onome po čemu se Galileja tumači kao objava, valja razumjeti ne više u obličju sluge, nego u onome u kojemu je jednak Ocu, koje je obećao onima koji ga ljube, kamo idući pred nama nije nas napustio“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.