III, q. 54, a. 2
Je li uskrsnuo s cjelovitošću tijela
Prigovor 1. Čini se da Kristovo tijelo nije uskrsnulo proslavljeno. Proslavljena su naime tijela sjajna, prema onome u Mt 13: „Sjat će pravednici kao sunce u kraljevstvu Oca svojega“. Ali sjajna se tijela vide prema pojmu svjetlosti, a ne prema pojmu boje. Budući dakle da je Kristovo tijelo bilo viđeno pod obličjem boje, kao što se i prije gledalo, čini se da nije bilo proslavljeno.
Prigovor 2. Nadalje, proslavljeno je tijelo neraspadljivo. Ali Kristovo tijelo ne čini se da je bilo neraspadljivo. Bilo je naime opipljivo, kako sam veli u Lk posl.: „Opipajte i vidite“. Kaže pak Grgur u jednoj homiliji da je „nužno da se raspadne ono što se pipa, i ne može se pipati ono što se ne raspada“. Dakle, Kristovo tijelo nije bilo proslavljeno.
Prigovor 3. Nadalje, proslavljeno tijelo nije naravno, nego duhovno, kako je očito u 1 Kor 15. Ali čini se da je Kristovo tijelo poslije uskrsnuća bilo naravno, jer je s učenicima jeo i pio, kako se čita u Lk posl. i Iv posl. Dakle, čini se da Kristovo tijelo nije bilo proslavljeno.
Naprotiv, apostol kaže u Fil 3: „Preoblikovat će tijelo naše poniznosti, suobličeno tijelu svoje slave“.
Odgovaram: Kristovo je tijelo u uskrsnuću bilo proslavljeno. I to se pokazuje po trostruku razlogu. Ponajprije doduše zato što je Kristovo uskrsnuće bilo uzor i uzrok našega uskrsnuća, kako se nalazi u 1 Kor 15. Sveti će pak u uskrsnuću imati proslavljena tijela, kao što se ondje kaže: „Sije se u sramoti, ustaje u slavi“. Odatle, budući da je uzrok jači od prouzročenoga i uzor od preslikanoga, mnogo je više tijelo uskrsnuloga Krista bilo proslavljeno. Drugo, jer je po poniznosti muke zaslužio slavu uskrsnuća. Odatle je i sam govorio: „Sada je duša moja potresena“, što pripada muci; a poslije dodaje: „Oče, proslavi ime svoje!“, u čemu moli slavu uskrsnuća. Treće zato što je, kako je gore navedeno, duša Kristova od početka svojega začeća bila proslavljena po savršenu gledanju božanstva. Nekom se pak rasporedbom dogodilo, kako je gore rečeno, da se od duše slava ne prelije u tijelo radi toga da bi otajstvo našega otkupljenja svojom mukom ispunio. I stoga, pošto je dovršeno to otajstvo Kristove muke i smrti, duša je Kristova odmah u tijelo, u uskrsnuću ponovno uzeto, svoju slavu izlila. I tako je ono tijelo postalo proslavljeno.
Odgovor na 1. prigovor: sve što se u nekome prima, prima se u njemu prema načinu primatelja. Budući dakle da se slava tijela izvodi od duše, kako Augustin kaže u poslanici Dioskoru, sjaj ili prosvijetljenost proslavljenoga tijela biva prema boji naravnoj ljudskomu tijelu; kao što staklo na različite načine obojeno prima sjaj od obasjavanja sunca prema načinu svoje boje. Kao što je pak u vlasti proslavljena čovjeka to da njegovo tijelo bude viđeno ili ne bude viđeno, kako je rečeno; tako je u njegovoj vlasti to da se njegov sjaj vidi ili ne vidi. Odatle može biti viđeno u svojoj boji bez ikakva sjaja. I na taj se način Krist učenicima poslije svojega uskrsnuća ukazao.
Odgovor na 2. prigovor: za neko se tijelo kaže da je opipljivo ne samo po razlogu otpora, nego po razlogu svoje gustoće. A rijetko i gusto prate teško i lako, toplo i hladno, te druga takva oprečna svojstva, koja su počela propadanja počelnih tijela. Odatle je tijelo koje je opipljivo ljudskim dodirom naravno raspadljivo. Ako pak postoji neko tijelo koje pruža otpor dodiru a nije raspoređeno prema spomenutim kakvoćama, koje su vlastiti objekti ljudskoga dodira, kakvo je nebesko tijelo, takvo se tijelo ne može nazvati opipljivim. Kristovo je pak tijelo uistinu poslije uskrsnuća bilo sastavljeno od počela, imajući u sebi opipljive kakvoće, prema onome kako zahtijeva narav ljudskoga tijela, i stoga bijaše naravno opipljivo. I da nije imalo ništa drugo iznad naravi ljudskoga tijela, bilo bi također raspadljivo. Imalo je pak nešto drugo što ga je neraspadljivim učinilo: ne doduše narav nebeskoga tijela, kako neki kažu, o čemu će se niže više istražiti; nego slavu koja se prelijeva od blažene duše; jer, kako Augustin kaže Dioskoru, „tako moćnom naravlju Bog je stvorio dušu da se iz njezina prepuna blaženstva prelijeva u tijelo punina zdravlja, to jest snaga neraspadljivosti“. I stoga, kako Grgur ondje kaže, „pokazuje se da je tijelo Kristovo poslije uskrsnuća bilo iste naravi, ali druge slave“.
Odgovor na 3. prigovor: kako Augustin kaže u XIII. De civ. Dei, „Spasitelj naš, poslije uskrsnuća, već doduše u duhovnom tijelu, ali ipak pravome, hranu i piće s učenicima je uzeo: ne zbog oskudice za hranom, nego onom moći kojom je to mogao“. Jer kako Beda kaže tumačeći Luku, „drukčije upija vodu žedna zemlja, a drukčije vruća sunčeva zraka: ona iz oskudice, a ova iz moći“. Jeo je dakle poslije uskrsnuća, „ne takoreći trebajući hrane, nego da bi na taj način potvrdio narav tijela koje uskrsuje“. I zbog toga ne slijedi da je njegovo tijelo bilo naravno tijelo, koje treba hranu.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.