III, q. 54, a. 1
Je li poslije uskrsnuća Krist imao pravo tijelo
Prigovor 1. Čini se da Krist poslije uskrsnuća nije imao pravo tijelo. Pravo se naime tijelo ne može istodobno nalaziti s drugim tijelom na istome mjestu. Ali Kristovo je tijelo poslije uskrsnuća bilo istodobno s drugim tijelom na istome mjestu, ušao je naime k učenicima kroz zatvorena vrata, kako se kaže u Iv 20. Dakle, čini se da Krist poslije uskrsnuća nije imao pravo tijelo.
Prigovor 2. Nadalje, pravo tijelo ne iščezava ispred pogleda onih koji motre, osim možda ako se raspadne. Ali Kristovo je tijelo iščeznulo ispred očiju učenika koji su ga motrili, kako se kaže u Lk posl. Dakle, čini se da Krist poslije uskrsnuća nije imao pravo tijelo.
Prigovor 3. Nadalje, svako pravo tijelo ima određen lik. Ali Kristovo se tijelo ukazalo učenicima u drugome obličju, kako je bjelodano u Mk posl. Dakle, čini se da Krist poslije uskrsnuća nije imao pravo ljudsko tijelo.
Naprotiv, kaže se u Lk posl. da kada se Krist ukazao učenicima, „zbunjeni i prestrašeni, smatrali su da vide duha“, naime kao da nema pravo tijelo, nego prividno. Radi uklanjanja čega sam poslije dodaje: „Opipajte i vidite, jer duh tijela i kostiju nema kao što vidite da ja imam“. Dakle, nije imao prividno tijelo, nego pravo.
Odgovaram: kako Damaščanin kaže u IV. knjizi, „onim se naziva da uskrsuje što je palo“. Kristovo je pak tijelo po smrti palo, ukoliko je naime od njega bila rastavljena duša, koja bijaše njegovo formalno usavršenje. Odatle je trebalo, da bi bilo pravo Kristovo uskrsnuće, da se isto Kristovo tijelo ponovno sjedini s istom dušom. I jer je istina naravi tijela iz oblika, dosljedno slijedi da je Kristovo tijelo poslije uskrsnuća i pravo tijelo bilo, i iste naravi kakve je bilo prije. Kada bi pak njegovo tijelo bilo prividno, ne bi bilo pravo uskrsnuće, nego prividno.
Odgovor na 1. prigovor: Kristovo tijelo poslije uskrsnuća, ne po čudu, nego po stanju slave, kako neki kažu, ušlo je k učenicima kroz zatvorena vrata, bivajući istodobno s drugim tijelom na istome mjestu. No može li to proslavljeno tijelo činiti iz nekoga svojstva koje mu je utisnuto, da istodobno s drugim tijelom na istome mjestu postoji, niže će se raspraviti, gdje će se raspravljati o općem uskrsnuću. Sada pak, koliko dostaje za predloženo, valja reći da ne iz naravi tijela, nego radije iz moći sjedinjenoga božanstva, ono je tijelo k učenicima, premda bijaše pravo, ušlo kroz zatvorena vrata. Odatle Augustin kaže u jednom vazmenom govoru da neki ovako raspravljaju: „Ako bijaše tijelo, ako je to ustalo iz groba što je visjelo na drvetu, kako je kroz zatvorena vrata moglo ući?“ I odgovara: „Ako shvaćaš način, nije čudo. Gdje zakazuje razum, ondje je izgrađivanje vjere“. I tumačeći Ivana veli: „Gomili tijela gdje bijaše božanstvo, zatvorena vrata nisu bila zapreka: onaj naime kroz njih neotvorena ući mogaše, čijim je rođenjem djevičanstvo majke nepovrijeđeno ostalo“. I isto veli Grgur u jednoj homiliji o Vazmenoj osmini.
Odgovor na 2. prigovor: kao što je rečeno, Krist je uskrsnuo na besmrtan život slave. Ovo je pak ustroj proslavljenoga tijela: da bude duhovno, to jest podložno duhu, kako apostol kaže u 1 Kor 15. Da bi pak tijelo bilo posvema podložno duhu, traži se da svako djelovanje tijela bude podvrgnuto volji duha. To pak da se nešto vidi, biva po djelovanju vidljivoga na vid, kako je bjelodano po Filozofu u II. De anima. I stoga tko god ima proslavljeno tijelo, u svojoj vlasti ima biti viđen kada hoće, i kada neće, ne biti viđen. To je ipak Krist imao ne samo iz stanja proslavljenoga tijela, nego i iz moći božanstva, po kojoj se može dogoditi da se i neproslavljena tijela čudesno ne vide; kao što je bilo čudesno podijeljeno blaženomu Bartolu da, „ako bi htio, bude viđen, a ne bi bio viđen ako ne bi htio“. Kaže se dakle da je Krist iščeznuo ispred očiju učenika ne zato što bi se raspao ili rastvorio u neke nevidljive stvari, nego zato što je svojom voljom prestao od njih biti viđen: bilo dok je bio prisutan, bilo također dok se udaljavao po daru okretnosti.
Odgovor na 3. prigovor: kako Severijan kaže u vazmenom govoru, „nitko neka ne misli da je Krist svojim uskrsnućem lik svojega lica promijenio“. Što valja razumjeti s obzirom na crte udova, jer ništa neuredno i nagrđeno nije bilo u Kristovu tijelu, po Duhu Svetome začetu, što bi u uskrsnuću trebalo ispraviti. Primio je ipak u uskrsnuću slavu sjaja. Zato isti dodaje: „Ali mijenja se lik dok od smrtnoga postaje besmrtan, tako da to znači steći slavu lica, a ne izgubiti supstanciju lica“. Niti se ipak onim učenicima ukazao u proslavljenu obličju; nego kao što je u njegovoj vlasti bilo da njegovo tijelo bude viđeno ili ne bude viđeno, tako je u njegovoj vlasti bilo da se iz njegova izgleda oblikuje u očima onih koji motre ili proslavljen lik, ili neproslavljen, ili također pomiješan, ili ma kako stojeći. Neznatna je ipak razlika dostatna za to da netko izgleda kako se ukazuje u tuđem obličju.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.