III, q. 53, a. 2
O vremenu
Prigovor 1. Čini se da nije bilo prikladno da Krist uskrsne treći dan. Udovi naime moraju biti suobličeni glavi. Ali mi, koji smo Kristovi udovi, ne uskrsujemo od smrti treći dan, nego se naše uskrsnuće odgađa sve do svršetka svijeta. Dakle, čini se da Krist, koji je naša glava, nije trebao uskrsnuti treći dan, nego se njegovo uskrsnuće trebalo odgoditi sve do svršetka svijeta.
Prigovor 2. Nadalje, u Dj 2 Petar kaže da je „bilo nemoguće da Krist bude zadržan od podzemlja i smrti“. Ali dokle god je netko mrtav, biva zadržan od smrti. Dakle, čini se da se Kristovo uskrsnuće nije trebalo odgoditi sve do trećega dana, nego je trebao odmah istoga dana uskrsnuti, osobito kada gore navedena Glosa veli da „nikakve koristi nema od prolijevanja Kristove krvi ako odmah ne bi uskrsnuo“.
Prigovor 3. Nadalje, čini se da dan započinje od izlaska sunca, koje svojom prisutnošću stvara dan. Ali prije izlaska sunca Krist je uskrsnuo; kaže se naime u Iv 20 da je „prvoga dana poslije subote Marija Magdalena došla rano, dok još bijaše tama, na grob“, i tada je Krist već bio uskrsnuo, jer slijedi: „i vidje kamen dignut s groba“. Dakle, Krist nije uskrsnuo treći dan.
Naprotiv, kaže se u Mt 20: „Predat će ga poganima da mu se izruguju, da ga izbičuju i raspnu, i treći će dan uskrsnuti“.
Odgovaram: kao što je rečeno, Kristovo je uskrsnuće bilo nužno radi pouke naše vjere. Naša je pak vjera i o božanstvu i o čovještvu Kristovu; nije naime dostatno jedno bez drugoga vjerovati, kako je bjelodano iz prethodnoga. I stoga, da bi se potvrdila vjera u njegovo božanstvo, trebalo je da brzo uskrsne, i da se njegovo uskrsnuće ne odgodi do svršetka svijeta; a da bi se pak potvrdila vjera o istinitosti njegova čovještva i smrti, trebalo je da bude vremenski razmak između smrti i uskrsnuća: da je naime odmah poslije smrti uskrsnuo, moglo bi se činiti da njegova smrt nije bila prava, i posljedično tome ni pravo uskrsnuće. Za očitovanje pak istine Kristove smrti bilo je dostatno to što se sve do trećega dana njegovo uskrsnuće odgodilo, jer se ne događa da unutar toga vremena, na čovjeku koji se čini mrtvim dok živi, ne bi bila vidljiva neka znamenja života. Time također što je treći dan uskrsnuo, preporučuje se savršenost broja tri, koji je broj svake stvari, kao onaj koji ima početak, sredinu i svršetak, kako se kaže u I. De caelo. Pokazuje se također, prema otajstvu, da je Krist jednom svojom smrću, koja je bila svjetlost radi pravednosti, tjelesnom naime, uništio dvije naše smrti, naime tijela i duše, koje su mračne zbog grijeha; i stoga je jedan cijeli dan i dvije noći ostao u smrti, kako Augustin kaže u IV. De Trin. Time se također označuje da je po Kristovu uskrsnuću započinjalo treće vrijeme. Prvo je naime bilo prije zakona; drugo pod zakonom; treće pod milošću. Započinje također u Kristovu uskrsnuću treći stalež svetih. Prvi je naime bio pod slikama zakona; drugi pod istinom vjere; treći će biti u vječnosti slave, koju je Krist uskrsavajući započeo.
Odgovor na 1. prigovor: glava i udovi suobličuju se u naravi, ali ne u snazi, izvrsnija je naime snaga glave negoli udova. I stoga, da se pokaže izvrsnost Kristove snage, bilo je prikladno da sam uskrsne treći dan, dok je uskrsnuće drugih odgođeno do svršetka svijeta.
Odgovor na 2. prigovor: zadržavanje unosi neku prisilu. Krist pak nikakvom nuždom smrti nije bio vezan, nego bijaše među mrtvima slobodan. I stoga je neko vrijeme u smrti ostao ne takoreći zadržan, nego vlastitom voljom, onoliko dugo koliko je prosudio da je to nužno radi pouke naše vjere. Kaže se pak da odmah biva ono što biva uz kratko umetnuto vrijeme.
Odgovor na 3. prigovor: kao što je gore rečeno, Krist je uskrsnuo oko praskozorja, dok je dan već svitao, radi označavanja da nas po svojemu uskrsnuću privodi k svjetlosti slave; kao što je umro dok se dan već naginjao k večeri i išao u tmine, da pokaže kako će svojom smrću uništiti tmine krivnje i kazne. Pa ipak se kaže da je trećega dana uskrsnuo, uzimajući dan za naravni dan, koji sadrži prostor od dvadeset i četiri sata. I, kako Augustin kaže u IV. De Trin., „noć sve do praskozorja u kojemu je objavljeno Gospodinovo uskrsnuće pripada trećemu danu. Jer Bog, koji je rekao da iz tmina zasvijetli svjetlost, da bismo po milosti Novoga zavjeta i sudioništvu u Kristovu uskrsnuću čuli: nekoć bijaste tama, a sada ste svjetlost u Gospodinu, nagovještava nam na neki način da od noći dan uzima početak. Kao što se naime prvi dani, radi budućega čovjekova pada, računaju od svjetlosti u noć, tako se ovi, radi čovjekove obnove, računaju od tmina k svjetlu“. I tako je očito da bi se, čak i da je u ponoć ustao, moglo reći da je trećega dana ustao, razumijevajući o naravnome danu. Sada pak, budući da je u praskozorje ustao, može se reći da je trećega dana ustao, čak i uzimajući umjetni dan, koji se uzrokuje prisutnošću sunca, jer je sunce već počinjalo osvjetljavati zrak. Odatle se i u Mk posl. kaže da su žene došle na grob pošto je sunce već izašlo. Što nije protivno onome što Ivan veli: „dok još bijaše tama“, kako Augustin kaže u knjizi De consensu evangelist., „jer, s rađanjem dana, ostaci se tmina utoliko više stanjuju ukoliko se više rađa svjetlost“; a to što Marko kaže: „pošto je sunce već izašlo“, ne treba tako uzeti kao da se već samo sunce vidjelo nad zemljom, nego kao da je sasvim blizu dolazilo u ove krajeve.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.