III, q. 52, a. 5
Je li svete oce oslobodio iz podzemlja
Prigovor 1. Čini se da Krist, silazeći u podzemlje, nije odande oslobodio svete oce. Augustin naime kaže u poslanici Evodiju: „Za one pravednike koji su bili u krilu Abrahamovu kada je Krist sišao u podzemlje, još nisam našao što im je udijelio, od kojih se, prema blaženoj prisutnosti njegova božanstva, čini da se nikada nije udaljio“. Mnogo bi im pak bio udijelio da ih je iz podzemlja oslobodio. Dakle, ne čini se da je Krist svete oce oslobodio iz podzemlja.
Prigovor 2. Nadalje, nitko se u podzemlju ne zadržava osim zbog grijeha. Ali sveti su oci, dok su još živjeli, po vjeri u Krista bili opravdani od grijeha. Dakle, nisu trebali biti oslobođeni iz podzemlja po Kristovu silasku u podzemlje.
Prigovor 3. Nadalje, kada se ukloni uzrok, uklanja se učinak. Ali uzrok silaženja u podzemlje jest grijeh, koji je uklonjen po Kristovoj muci, kako je gore rečeno. Dakle, po Kristovu silasku u podzemlje sveti oci nisu izvedeni iz podzemlja.
Naprotiv, Augustin kaže u govoru o Muci da je Krist, kada je sišao u podzemlje, „vrata podzemlja i željezne prijevornice skršio, i sve pravednike, koji su se držali vezani istočnim grijehom, odriješio“.
Odgovaram: kao što je gore rečeno, Krist je silazeći u podzemlje djelovao u snazi svoje muke. Po Kristovoj je pak muci ljudski rod oslobođen ne samo od grijeha, nego i od podložnosti kazni, kako je gore rečeno. Ljudi su pak dvostruko bili vezani podložnošću kazni. Na jedan način za osobni grijeh, koji je svatko u svojoj osobi počinio. Na drugi način za grijeh cjelokupne ljudske naravi, koji je od prvoga roditelja izvorno prešao na sve, kako se kaže u Rim 5. Kojega je pak grijeha kazna tjelesna smrt i isključenje iz života slave, kako je bjelodano iz onoga što se kaže u Post 2 i 3: Bog je naime čovjeka izbacio iz raja poslije grijeha, kojemu je prije grijeha zaprijetio smrću ako sagriješi. I stoga je Krist, silazeći u podzemlje, snagom svoje muke od te podložnosti kazni odriješio svete, kojom su bili isključeni iz života slave, tako da nisu mogli Boga po biti gledati, u čemu se sastoji savršeno blaženstvo čovjeka, kako je u Drugome dijelu rečeno. Time su se pak sveti oci zadržavali u podzemlju što im se k životu slave, zbog grijeha prvoga roditelja, nije otvarao ulazak. I tako je Krist, silazeći u podzemlje, svete oce oslobodio iz podzemlja. I to je ono što se kaže u Zah 9: „Ti pak u krvi saveza svojega izveo si sužnje iz jame u kojoj nije bilo vode“. I u Kol 2 kaže se da, „svukavši vrhovništva i vlasti, naime paklene, oduzevši Izaka i Jakova i ostale pravednike, izveo ih je, to jest daleko iz ovoga kraljevstva tmina odveo na nebo“, kako ondje Glosa veli.
Odgovor na 1. prigovor: Augustin ondje govori protiv nekih koji su smatrali da su drevni pravednici, prije Kristova dolaska, u podzemlju bili podložni bolima kazni. Zato, malo prije navedenih riječi, prethodno govoreći veli: „Neki dodaju da je ovo dobročinstvo bilo udijeljeno također drevnim svetima, da bi, kada Gospodin dođe u podzemlje, bili razriješeni od onih boli. No na koji se način shvaća da je Abraham, u čije je krilo i onaj pobožni siromah primljen, bio u onim bolima, ja uistinu ne vidim“. I stoga, kada poslije dodaje da još nije našao „što je silazak Kristov u podzemlje udijelio drevnim pravednicima“, to valja razumjeti s obzirom na odrješenje od boli kazni. Udijelio im je ipak s obzirom na postizanje slave, i posljedično razriješio njihovu bol koju su trpjeli iz odgađanja slave. Iz čije su nade ipak veliku radost imali, prema onome u Iv 8: „Abraham, otac vaš, ushićen se radovao da vidi dan moj“. I zato dodaje: „od kojih se, prema blaženoj prisutnosti njegova božanstva, čini da se nikada nije udaljio“, ukoliko su naime i prije Kristova dolaska bili blaženi u nadi, premda još nisu bili savršeno blaženi u stvarnosti.
Odgovor na 2. prigovor: sveti su oci, dok su još živjeli, bili po vjeri u Krista oslobođeni od svakoga grijeha, kako istočnoga tako i osobnoga, te od podložnosti kazni osobnih grijeha; ipak ne od podložnosti kazni istočnoga grijeha, po kojoj su bili isključeni iz slave, dok još nije bila plaćena cijena ljudskoga otkupljenja. Kao što se također i sada vjernici Kristovi po krštenju oslobađaju od podložnosti kazni osobnih grijeha i od podložnosti kazni istočnoga grijeha s obzirom na isključenje iz slave, a ipak ostaju još obvezani podložnošću kazni istočnoga grijeha s obzirom na nuždu tjelesnoga umiranja; jer se obnavljaju po duhu, ali još ne po tijelu, prema onome u Rim 8: „Tijelo je doduše mrtvo zbog grijeha, ali duh živi zbog opravdanja“.
Odgovor na 3. prigovor: čim je Krist podnio smrt, njegova je duša sišla u podzemlje i pokazala plod svoje muke svetima koji su se zadržavali u podzemlju, premda iz onoga mjesta nisu izišli dok je Krist u podzemlju boravio, jer je sama Kristova prisutnost pripadala vrhuncu slave.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.