III, q. 51, a. 2
O načinu njegova ukopa
Prigovor 1. Čini se da Krist nije na prikladan način bio pokopan. Njegov naime ukop odgovara njegovoj smrti. Ali Krist je pretrpio najponižavajuću smrt, prema onome u Mudr 2: „Najsramotnijom smrću osudimo ga“. Dakle, neprikladnim se čini da je Kristu bio iskazan častan ukop, ukoliko su ga pokopali uglednici: naime Josip iz Arimateje, koji bijaše ugledan vijećnik, kako se nalazi u Mk 15, i Nikodem, koji bijaše knez židovski, kako se nalazi u Iv 3.
Prigovor 2. Nadalje, oko Krista se nije smjelo učiniti ništa što bi bilo primjer suvišnosti. Čini se pak da je suvišnost bila to što je za ukop Krista „Nikodem došao noseći smjesu smirne i aloja, oko sto funti“, kako se kaže u Iv 19, „osobito kada je žena unaprijed pomazala njegovo tijelo za ukop“, kako se kaže u Mk 14. Dakle, to nije bilo prikladno učinjeno oko Krista.
Prigovor 3. Nadalje, nije prikladno da neko djelo samom sebi bude neskladno. Ali Kristov je ukop s jedne strane bio jednostavan, jer je naime „Josip zamotao njegovo tijelo u čisto platno“, kako se kaže u Mt 27, a ne u zlato ili drago kamenje ili svilu, kako Jeronim ondje kaže; a s druge pak strane čini se da je bio raskošan, ukoliko su ga pokopali s miomirisima. Dakle, čini se da način Kristova ukopa nije bio prikladan.
Prigovor 4. Nadalje, što god je napisano, a ponajvećma o Kristu, „za našu je pouku napisano“, kako se kaže u Rim 15. Ali neke se stvari pišu u Evanđeljima oko groba koje se ni u čemu ne čine pripadati našoj pouci: kao što je to da je bio pokopan u vrtu, to da je bio u tuđem grobu, i novom, i isklesanu u stijeni. Neprikladan je dakle bio način Kristova ukopa.
Naprotiv, kaže se u Iz 11: „I bit će grob njegov slavan“.
Odgovaram: način Kristova ukopa pokazuje se prikladnim s obzirom na troje. Ponajprije doduše s obzirom na potvrđivanje vjere u njegovu smrt i uskrsnuće. Drugo, radi pohvale pobožnosti onih koji su ga pokopali. Odatle Augustin kaže u I. De civ. Dei: „Hvalevrijedno se spominju u Evanđelju oni koji su se za njegovo tijelo, s križa primljeno, brižno i časno pobrinuli da ga zaodjenu i pokopaju“. Treće, s obzirom na otajstvo, po kojemu se poučavaju oni koji se „suukopavaju s Kristom u smrt“.
Odgovor na 1. prigovor: oko Kristove smrti hvale se njegova strpljivost i postojanost koji je smrt pretrpio, i to utoliko više ukoliko je smrt bila poniženija. No u časnom ukopu razmatra se krepost onoga koji umire, koji se, protiv nakane ubojica, i mrtav časno pokapa, i unaprijed se oslikava odanost vjernika koji su imali služiti mrtvomu Kristu.
Odgovor na 2. prigovor: u tome što evanđelist kaže da su ga pokopali kako je običaj u Židova pokapati, kako Augustin kaže tumačeći Ivana, „opomenuo je da u takvim službama koje se iskazuju mrtvima valja obdržavati običaj svakoga naroda. Bijaše pak običaj onoga naroda da se tijela mrtvaca raznim miomirisima balzamiraju kako bi se dulje sačuvala neoštećena“. Odatle se i u III. De doctr. christ. kaže da „u svim takvim stvarima nije u krivnji upotreba stvari, nego pohota onoga koji se njima služi“. I poslije dodaje: „Ono što je u drugim osobama većinom sramota, u božanskoj ili proročkoj osobi znak je neke velike stvari“. Smirna naime i aloj zbog svoje gorčine označuju pokoru, po kojoj netko u sebi samome čuva Krista bez kvarenja grijeha. Miris pak miomirisa označuje dobar glas.
Odgovor na 3. prigovor: smirna i aloj primjenjivali su se Kristovu tijelu da se sačuva slobodno od truljenja, što se činilo da pripada nekoj nuždi. Odatle nam se daje primjer da se dopušteno možemo nekim dragocjenostima služiti ljekovito radi nužde očuvanja našega tijela. No povijanje tijela pripadalo je samo nekoj doličnosti čestitosti. I u takvim stvarima moramo biti zadovoljni jednostavnima. Time se ipak označivalo, kako Jeronim kaže, da onaj „u čisto platno povija Isusa tko ga čista uma primi“. I odavde je, kako Beda kaže tumačeći Marka, „običaj Crkve prevladao da se žrtva oltara ne slavi u svili niti u obojenoj tkanini, nego u zemaljskom lanu, kao što je tijelo Gospodnje u čisto platno bilo pokopano“.
Odgovor na 4. prigovor: Krist se pokapa u vrtu radi označavanja da se po njegovoj smrti i ukopu oslobađamo od smrti u koju smo zapali po Adamovu grijehu počinjenom u vrtu zemaljskoga raja. Zato se pak Spasitelj polaže u tuđi grob, kako Augustin kaže u jednom govoru, „jer je za spasenje drugih umirao; grob je pak boravište smrti“. Po ovome se također može razmatrati obilje siromaštva preuzeta za nas: jer onaj koji za života nije imao kuće, poslije smrti također u tuđem grobu biva položen, i budući gol od Josipa biva pokriven. U nov se pak grob polaže, kako Jeronim kaže, „da se ne bi poslije uskrsnuća, dok ostala tijela ostaju, izmišljalo kako je netko drugi uskrsnuo. Može pak i nov grob prikazivati Marijinu djevičansku utrobu“. Po tome se također daje razumjeti da se po Kristovu ukopu svi obnavljamo, pošto su smrt i raspadljivost uništene. U grob pak isklesan u stijeni bio je položen, kako Jeronim kaže, „da se ne bi, ako bi bio sagrađen od mnogih kamenova, pošto se potkopaju temelji groba, reklo kako je ukraden. Odatle i velik kamen koji je bio prislonjen pokazuje da se bez pomoći mnogih grob nije mogao otvoriti. Ako bi također bio pokopan u zemlji, mogli su reći: potkopali su zemlju i ukrali ga“, kako Augustin kaže. Označuje se pak otajstveno po tome, kako Hilarije kaže, da se „po nauku apostola u grudi poganske tvrdoće, isklesane nekim djelom nauka, Krist unosi: sirove naime i nove, prije nikakvim ulaskom prohodne strahu Božjemu. I jer ništa osim njega ne treba prodrijeti u naše grudi, kamen se vratima prevaljuje“. I, kako Origen kaže, „nije slučajno napisano da je Josip zamotao Kristovo tijelo u čisto platno i položio u nov grob, i da je prevalio velik kamen; jer sve što je oko Isusova tijela, čisto je i novo i vrlo veliko“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.