Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 50, a. 4

Je li Krist u trodnevlju smrti bio čovjek

Prigovor 1. Čini se da je Krist u trodnevlju smrti bio čovjek. Augustin naime kaže u I. De Trin.: „Takvo bijaše ono uzeće koje je Boga učinilo čovjekom, a čovjeka Bogom“. Ali to uzeće nije prestalo po smrti. Dakle, čini se da po smrti nije prestao biti čovjek.

Prigovor 2. Nadalje, Filozof kaže u IX. Ethic. da je „svaki pojedini čovjek svoj um“. Odatle i poslije smrti obraćajući se Petrovoj duši govorimo: „Sveti Petre, moli za nas!“ Ali poslije smrti Sin Božji nije bio rastavljen od razumske duše. Dakle, u onom trodnevlju Sin je Božji bio čovjek.

Prigovor 3. Nadalje, svaki je svećenik čovjek. Ali u onom trodnevlju smrti Krist je bio svećenik; inače naime ne bi bilo istinito ono što se kaže u Psalmu: „Ti si svećenik dovijeka“. Dakle, Krist je u onom trodnevlju bio čovjek.

Naprotiv, kada se ukloni više, uklanja se niže. Ali živo, ili oduševljeno, više je od životinje i od čovjeka, jer životinja je oduševljena osjetilna supstancija. Ali u onom trodnevlju smrti tijelo Kristovo nije bilo živo niti oduševljeno. Dakle, nije bio čovjek.

Odgovaram: to da je Krist uistinu bio mrtav, članak je vjere. Odatle tvrditi sve ono po čemu se dokida istina Kristove smrti zabluda je protiv vjere. Zbog čega se u Ćirilovoj sinodskoj poslanici kaže: „Ako tko ne ispovijeda da je Riječ Božja trpjela tijelom, i rasprta tijelom, i da je smrt okusila tijelom, neka bude izopćen“. Pripada pak istini smrti čovjeka ili životinje da po smrti prestaje biti čovjek ili životinja: smrt naime čovjeka ili životinje proizlazi iz odvajanja duše, koja upotpunjuje pojam životinje ili čovjeka. I stoga reći da je Krist u trodnevlju smrti bio čovjek, jednostavno i apsolutno govoreći, zabluda je. Može se ipak reći da je Krist u trodnevlju bio mrtav čovjek. Neki su ipak ispovijedali da je Krist u trodnevlju bio čovjek, govoreći doduše zabludne riječi, ali nemajući smisao zablude u vjeri: kao Hugo od svetoga Viktora, koji je iz toga razloga rekao da je Krist u trodnevlju smrti bio čovjek jer je govorio da je duša čovjek. Što je ipak lažno, kako je u Prvome dijelu pokazano. Učitelj također Sentencija, u XXII. distinkciji III. knjige, postavio je da je Krist u trodnevlju smrti bio čovjek, iz drugoga razloga: jer je vjerovao da sjedinjenje duše i tijela ne pripada pojmu čovjeka, nego je dostatno za to da nešto bude čovjek to da ima ljudsku dušu i tijelo, bilo sjedinjene bilo nesjedinjene. Što je također očito da je lažno iz onoga što je rečeno u Prvome dijelu, i iz onoga što je rečeno oko načina sjedinjenja.

Odgovor na 1. prigovor: Riječ je Božja uzela dušu i tijelo sjedinjene, i stoga je ono uzeće učinilo Boga čovjekom, a čovjeka Bogom. Nije pak prestalo ono uzeće po rastavljenju Riječi od duše ili od tijela, prestalo je ipak sjedinjenje tijela i duše.

Odgovor na 2. prigovor: za čovjeka se kaže da je svoj um ne zato što bi um bio cijeli čovjek, nego zato što je um glavniji dio čovjeka, u kojemu djelatno postoji sav ustroj čovjeka; kao kad bi se upravitelj grada nazvao cijelim gradom, jer u njemu stoji sav ustroj grada.

Odgovor na 3. prigovor: biti svećenik pripada čovjeku po razlogu duše, u kojoj je biljeg reda. Odatle po smrti čovjek ne gubi svećenički red. A još mnogo manje Krist, koji je izvor svekolikoga svećeništva.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.