III, q. 50, a. 3
Je li bilo rastavljeno sjedinjenje božanstva i duše
Prigovor 1. Čini se da je u Kristovoj smrti bilo rastavljenje božanstva od duše. Gospodin naime kaže u Iv 10: „Nitko mi ne oduzima život, nego ga ja sam polažem, i opet ga uzimam“. Ne čini se pak da tijelo može život položiti, rastavljajući ga od sebe, jer duša nije podložna vlasti tijela, nego radije obrnuto. I tako se čini da Kristu ukoliko je Riječ Božja pripada položiti svoj život. To pak znači rastaviti ga od sebe. Dakle, po smrti je njegova duša bila od božanstva rastavljena.
Prigovor 2. Nadalje, Atanazije kaže: „Proklet bio tko cijeloga čovjeka kojega je uzeo Sin Božji, ponovno uzeta ili oslobođena, ne ispovijeda da je treći dan od mrtvih uskrsnuo“. Ali nije se mogao cijeli čovjek ponovno uzeti osim ako je nekoć cijeli čovjek od Božje Riječi bio rastavljen. Cijeli se pak čovjek sastoji od duše i tijela. Dakle, nekoć je nastupilo rastavljenje božanstva i od tijela i od duše.
Prigovor 3. Nadalje, zbog sjedinjenja s cijelim čovjekom Sin se Božji uistinu naziva čovjekom. Ako je dakle, pošto se raskinulo sjedinjenje duše i tijela smrću, Riječ Božja ostala sjedinjena s dušom, slijedilo bi da se uistinu moglo reći kako je Sin Božji duša. To je pak lažno, jer budući da je duša oblik tijela, slijedilo bi da je Riječ Božja bila oblik tijela, što je nemoguće. Dakle, u Kristovoj smrti duša je bila od Riječi Božje rastavljena.
Prigovor 4. Nadalje, duša i tijelo međusobno rastavljeni nisu jedna hipostaza, nego dvije. Ako je dakle Riječ Božja ostala sjedinjena kako s dušom tako i s tijelom Kristovim, dok su bili međusobno rastavljeni Kristovom smrću, čini se da slijedi kako je Riječ Božja tijekom Kristove smrti bila dvije hipostaze. Što je neprikladno. Dakle, poslije Kristove smrti duša nije ostala sjedinjena s Riječju.
Naprotiv, Damaščanin kaže u III. knjizi: „Ako je Krist i umro kao čovjek, i sveta je njegova duša od neokaljana tijela bila odijeljena, ali božanstvo je nerazdvojno od obojega ostalo: od duše, velim, i od tijela“.
Odgovaram: duša je sjedinjena s Riječju Božjom neposrednije i prvenstvenije negoli tijelo, budući da je tijelo sjedinjeno s Riječju Božjom posredstvom duše, kako je gore rečeno. Budući dakle da Riječ Božja nije u smrti bila rastavljena od tijela, mnogo je manje bila rastavljena od duše. Odatle, kao što se o Sinu Božjemu izriče ono što pripada tijelu rastavljenu od duše, naime biti pokopan; tako se o njemu u vjerovanju kaže da je sišao u podzemlje, jer je njegova duša, rastavljena od tijela, sišla u podzemlje.
Odgovor na 1. prigovor: Augustin, tumačeći onu riječ Ivanovu, istražuje: „Budući da je Krist Riječ i duša i tijelo, polaže li život iz toga što je Riječ, ili iz toga što je duša, ili pak iz toga što je tijelo?“ I veli da, „ako kažemo da je Riječ Božja položila život, slijedilo bi da je nekoć ona duša bila rastavljena od Riječi. Što je lažno. Smrt je naime tijelo od duše rastavila, ali da je od Riječi duša bila rastavljena, ne velim. Ako pak kažemo da sama duša sebe polaže, slijedi da se ona sama od sebe rastavlja. Što je nadasve besmisleno“. Preostaje dakle da samo tijelo svoj život polaže i opet ga „uzima: ne svojom moći, nego moći Riječi koja prebiva u tijelu“, jer, kako je gore rečeno, po smrti božanstvo Riječi nije bilo rastavljeno od tijela.
Odgovor na 2. prigovor: u onim riječima Atanazije nije mislio da je cijeli čovjek ponovno uzet, to jest svi njegovi dijelovi, kao da bi Riječ Božja dijelove ljudske naravi bila odložila po smrti. Nego da je ponovno cjelovitost uzete naravi u uskrsnuću bila obnovljena ponovnim sjedinjenjem duše i tijela.
Odgovor na 3. prigovor: Riječ se Božja zbog sjedinjenja ljudske naravi ne naziva ljudskom naravi, nego se naziva čovjekom, što znači onaj koji ima ljudsku narav. Duša pak i tijelo bitni su dijelovi ljudske naravi. Zato zbog sjedinjenja Riječi s oboma od njih ne slijedi da je Riječ Božja duša ili tijelo, nego da je ona koja ima dušu ili tijelo.
Odgovor na 4. prigovor: kako Damaščanin kaže u III. knjizi, „to što je u Kristovoj smrti bila rastavljena duša od tijela, nije se jedna hipostaza razdijelila u dvije hipostaze. I tijelo naime i duša prema istome su od početka u hipostazi Riječi imali postojanje, i u smrti, međusobno odijeljeni, pojedino je od njih ostalo imajući jednu hipostazu Riječi. Zato je jedna hipostaza Riječi postojala kao hipostaza Riječi i duše i tijela. Nikada naime niti duša niti tijelo nisu imali vlastitu hipostazu mimo hipostaze Riječi. Uvijek je naime bila jedna hipostaza Riječi, i nikada dvije“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.