III, q. 5, a. 3
Je li preuzeo dušu
Prigovor 1. Čini se da Sin Božji nije uzeo dušu. Ivan je, naime, prenoseći otajstvo utjelovljenja, rekao: „Riječ je tijelom postala“, ne spomenuvši dušu. No ne kaže se da je postala tijelom zato što bi se pretvorila u tijelo, nego jer je uzela tijelo. Čini se, dakle, da nije uzeo dušu.
Prigovor 2. Nadalje, duša je potrebna tijelu kako bi ono po njoj oživjelo. No to, čini se, nije bilo potrebno Kristovu tijelu, jer je ono samo Riječ Božja, o kojoj se u Psalmu kaže: „Gospodine, u tebe je izvor životni.“ Bilo bi, dakle, suvišno da bude prisutna duša pored prisutne Riječi. A Bog i narav ništa ne čine uzalud, kako kaže i Filozof u I De caelo. Dakle, čini se da Sin Božji nije uzeo dušu.
Prigovor 3. Nadalje, iz sjedinjenja duše s tijelom uspostavlja se zajednička narav, koja je ljudska vrsta. „U Gospodinu pak Isusu Kristu ne može se uzeti zajednička vrsta“, kako kaže Damaščanin u III. knjizi. Dakle, nije uzeo dušu.
Naprotiv, Augustin kaže u knjizi De agone Christiano: „Nemojmo slušati one koji kažu da je Riječ Božja uzela samo ljudsko tijelo; i tako slušaju ono što je rečeno: ‚Riječ je tijelom postala‘, da poriču da je onaj čovjek imao ili dušu ili išta ljudsko osim samoga tijela.“
Odgovaram: treba reći da je, kako se kaže u knjizi De haeresibus, najprije bilo Arijevo, a potom Apolinarovo mišljenje da je Sin Božji uzeo samo tijelo, bez duše, pretpostavljajući da je Riječ bila tijelu umjesto duše. Iz toga je slijedilo da u Kristu nisu bile dvije naravi, nego samo jedna, jer se od duše i tijela uspostavlja jedna ljudska narav. No ovo stajalište ne može opstati, iz tri razloga. Prvo, naime, jer se protivi autoritetu Pisma, u kojemu Gospodin spominje svoju dušu, Mt 26: „Duša mi je žalosna do smrti“; i Iv 10: „Vlast imam položiti dušu svoju“. No na to je Apolinar odgovarao da se u ovim riječima duša uzima metaforički, na način na koji se u Starom zavjetu spominje Božja duša, Iz 1: „Mlađake vaše i svetkovine zamrzila je duša moja.“ No, kako kaže Augustin u knjizi Octogintatrium quaest., evanđelisti u evanđeoskom izvještaju pripovijedaju da se Isus čudio, i gnjevio, i žalostio, te da je gladovao. A to uistinu pokazuje da je imao pravu dušu, kao što se iz toga što je jeo, spavao i umorio se pokazuje da je imao pravo ljudsko tijelo. Inače, ako se i to svede na metaforu, budući da se slične stvari čitaju u Starom zavjetu o Bogu, propast će vjerodostojnost evanđeoskog izvještaja. Jedno je, naime, ono što se proročki naviješta u pralikovima, a drugo ono što evanđelisti povijesno pišu prema vlastitosti stvari. Drugo, navedena zabluda umanjuje korist utjelovljenja, koje je oslobođenje čovjeka. Jer, kako dokazuje Augustin u knjizi Contra Felicianum: „Ako je, uzevši tijelo, Sin Božji izostavio dušu, ili je, znajući da je nedužna, smatrao da joj ne treba lijek; ili je, smatrajući je tuđom sebi, nije darovao dobročinstvom otkupljenja; ili je, sudeći da je potpuno neizlječiva, nije mogao izliječiti; ili ju je odbacio kao bezvrijednu i koja se čini neprikladnom ni za kakvu uporabu. Dva od ovoga unose hulu na Boga. Kako će se, naime, zvati svemogućim ako nije mogao izliječiti očajnu? Ili kako Bogom sviju ako sam nije stvorio našu dušu? U druga pak dva, u jednome se ne zna razlog duše, u drugome se ne drži do njezine vrijednosti. Ili zar treba smatrati da razumije razlog duše onaj tko nju, koja je poučena habitusom urođenog razuma za primanje zakona, nastoji odijeliti od grijeha dragovoljnoga prijestupa? Ili kako poznaje njezinu plemenitost onaj tko kaže da je prezrena zbog mane neplemenitosti? Ako gledaš podrijetlo, dragocjenija je supstancija duše; ako krivnju prijestupa, zbog razuma je gori njezin položaj. Ja pak znam da je Krist i savršena mudrost, i ne sumnjam da je najmilosrdniji; od kojih po prvome nije prezreo bolju i razboritosti sposobnu, a po drugome je uzeo onu koja je bila više ranjena.“ Treće pak, ovo je stajalište protiv same istine utjelovljenja. Meso, naime, i ostali dijelovi čovjeka po duši dobivaju svoju vrstu. Stoga, kad se duša povuče, nema kosti ni mesa osim ekvivočno, kako je očito po Filozofu u II. De anima i VII. Metaphys.
Odgovor na 1. prigovor: kada se kaže: „Riječ je tijelom postala“, tijelo se stavlja za čitava čovjeka, kao kad bi se reklo: „Riječ je čovjekom postala“, kao što se u Iz 40 kaže: „Gledat će svako tijelo spasenje Boga našega“. A stoga se čitav čovjek označava po tijelu jer se, kako se kaže u navedenome autoritetu, po tijelu Sin Božji vidljiv pojavio, odakle se dodaje: „I vidjesmo slavu njegovu“. Ili pak stoga jer, kako Augustin kaže u knjizi De octoginta tribus quaestionibus: „U čitavome onome jedinstvu preuzimanja glavno je Riječ, a krajnje te posljednje tijelo. Želeći dakle Evanđelist preporučiti za nas ljubav Božje poniznosti, spomenuo je Riječ i tijelo, izostavivši dušu, koja je niža od Riječi, a od tijela odličnija“. Razložno je također bilo da spomene tijelo, koje se, zbog toga što je dalje od Riječi, činilo manje sposobnim za preuzimanje.
Odgovor na 2. prigovor: Riječ je vrelo života kao prvi djelatni uzrok života. No duša je počelo života tijelu kao njegov oblik. Oblik je pak učinak djelatnika. Zato bi se iz prisutnosti Riječi radije moglo zaključiti da je tijelo bilo oživljeno, kao što se iz prisutnosti ognja može zaključiti da je tijelo uz koje oganj prianja toplo.
Odgovor na 3. prigovor: nije neprikladno, štoviše nužno je reći da je u Kristu bila narav koja se uspostavlja po duši koja tijelu pristupa. Damaščanin pak niječe da je u Gospodinu Isusu Kristu zajednička vrsta kao nešto treće što proizlazi iz sjedinjenja božanstva i čovještva.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.