Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 49, a. 6

Je li po njoj Krist postigao uzvišenje

Prigovor 1. Čini se da Krist svojom mukom nije zaslužio biti uzvišen. Kao što je naime spoznaja istine vlastita Bogu, tako i uzvišenost, prema onome u Psalmu: „Uzvišen je nad svim narodima Gospodin, i iznad nebesa slava njegova“. Ali Krist je, ukoliko je čovjek, imao spoznaju sve istine ne iz neke prethodne zasluge, nego iz samoga sjedinjenja Boga i čovjeka, prema onome u Iv 1: „Vidjesmo slavu njegovu, slavu kao Jedinorođenca od Oca, puna milosti i istine“. Dakle, ni uzvišenje nije imao iz zasluge muke, nego iz samoga sjedinjenja.

Prigovor 2. Nadalje, Krist je sebi zaslužio od prvoga časa svojega začeća, kako je gore navedeno. Nije pak veća ljubav bila u njemu u vrijeme muke negoli prije. Budući dakle da je ljubav počelo zasluživanja, čini se da po svojoj muci nije više zaslužio uzvišenje negoli prije.

Prigovor 3. Nadalje, slava tijela proizlazi iz slave duše, kako Augustin kaže u poslanici Dioskoru. Ali Krist svojom mukom nije zaslužio uzvišenje s obzirom na slavu duše, jer je njegova duša bila blažena od prvoga časa svojega začeća. Dakle, niti po muci nije zaslužio uzvišenje s obzirom na slavu tijela.

Naprotiv, kaže se u Fil 2: „Postade poslušan do smrti, smrti na križu; zato ga i Bog preuzvisi“.

Odgovaram: zasluga unosi neku jednakost pravednosti; odakle apostol kaže: „Onomu koji radi plaća se ne računa po milosti, nego po dugu“. Kada pak netko iz svoje nepravedne volje sebi pripisuje više nego što se duguje, pravedno je da se umanji također s obzirom na ono što mu se dugovalo; kao što, „kada tko ukrade jednu ovcu, vratit će četiri“, kako se kaže u Izl 22. I to se naziva zaslužiti, ukoliko se time kažnjava onaj čija je opaka volja. Također, kada netko sebi iz pravedne volje uskraćuje ono što je trebao imati, zaslužuje da mu se još više nešto nadoda, takoreći kao plaća pravedne volje. I otuda dolazi ono što se kaže u Lk 14: „Tko se ponizuje, bit će uzvišen“. A Krist je u svojoj muci samoga sebe ponizio ispod svojega dostojanstva s obzirom na četvero. Ponajprije doduše s obzirom na muku i smrt, čiji dužnik nije bio. Drugo, s obzirom na mjesto, jer je njegovo tijelo položeno u grob, a duša u podzemlje. Treće, s obzirom na sramotu i poruge koje je podnio. Četvrto, s obzirom na to što je predan ljudskoj vlasti, prema onome što sam kaže Pilatu u Iv 19: „Ne bi imao vlasti nada mnom da ti nije dano odozgor“. I stoga je svojom mukom zaslužio uzvišenje s obzirom na četvero. Ponajprije doduše s obzirom na slavno uskrsnuće. Odatle se kaže u Psalmu: „Ti si upoznao sjedanje moje“, to jest poniznost moje muke, „i uskrsnuće moje“. Drugo, s obzirom na uzašašće na nebo. Odatle se kaže u Ef 4: „Sišao je najprije u donje dijelove zemlje; a onaj koji siđe, isti je onaj koji i uziđe iznad svih nebesa“. Treće, s obzirom na sjedenje s desne Očeve i očitovanje njegova božanstva, prema onome u Iz 52: „Uzvisit će se i podići, i vrlo će uzvišen biti; kao što su se mnogi nad njim zgranuli, tako će bez slave biti među ljudima izgled njegov“. I u Fil 2 kaže se: „Postade poslušan do smrti, smrti na križu; zato ga i Bog preuzvisi i darova mu ime koje je iznad svakoga imena“, da se naime od svih naziva Bogom i da mu svi iskazuju štovanje kao Bogu. I to je ono što se dodaje: „Da se u imenu Isusovu prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika“. Četvrto, s obzirom na sudačku vlast. Kaže se naime u Job 36: „Tvoja je parnica kao bezbožnikova bila suđena: sud i parnicu primit ćeš“.

Odgovor na 1. prigovor: počelo je zasluživanja sa strane duše, a tijelo je oruđe zaslužnoga čina. I stoga savršenost Kristove duše, koja je bila počelo zasluživanja, nije se u njemu trebala steći po zasluzi, kao savršenost tijela, koje je bilo podložno trpljenju, i po tome je bilo oruđe same zasluge.

Odgovor na 2. prigovor: po prijašnjim zaslugama Krist je zaslužio uzvišenje sa strane same duše, čija je volja bila oblikovana ljubavlju i drugim krepostima. No u muci je zaslužio svoje uzvišenje po načinu neke nadoknade također sa strane tijela; pravedno je naime da tijelo, koje je iz ljubavi bilo podložno muci, primi nadoknadu u slavi.

Odgovor na 3. prigovor: nekom se rasporedbom dogodilo u Kristu da se slava duše prije muke ne prelijeva na tijelo radi toga da bi slavu tijela časnije postigao kada bi je po muci zaslužio. Slavu pak duše nije dolikovalo odgađati, jer se duša neposredno sjedinjavala s Riječju; odakle je dolikovalo da se slavom ispuni od same Riječi. Ali tijelo se sjedinjavalo s Riječju posredstvom duše.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.