III, q. 47, a. 1
Je li Krist bio ubijen od drugih, ili od samoga sebe
Prigovor 1. Čini se da Krist nije bio ubijen od drugoga, nego od samoga sebe. Sam naime kaže u Iv 10: „Nitko mi ne oduzima život, nego ga ja sam polažem“. Onaj se pak naziva da nekoga ubija tko mu oduzima život. Dakle, Krist nije ubijen od drugih, nego od samoga sebe.
Prigovor 2. Nadalje, oni koji bivaju ubijeni od drugih pomalo, oslabljenom naravlju, nestaju. I ponajvećma se to očituje kod raspetih; kako naime Augustin kaže u IV. De Trin., „dugotrajnom su smrću bili mučeni viseći na drvetu“. U Kristu se pak to nije dogodilo, jer je „zavapivši jakim glasom predao duh“, kako se kaže u Mt 27. Dakle, Krist nije ubijen od drugih, nego od samoga sebe.
Prigovor 3. Nadalje, oni koji bivaju ubijeni od drugih, umiru po nasilju, i tako ne svojevoljno, jer se nasilno protivi svojevoljnomu. Ali Augustin kaže u IV. De Trin. da „Kristov duh nije napustio tijelo protiv volje, nego jer je htio, kada je htio i kako je htio“. Dakle, Krist nije ubijen od drugih, nego od samoga sebe.
Naprotiv, kaže se u Lk 18: „Pošto ga izbičuju, ubit će ga“.
Odgovaram: nešto može biti uzrok nekoga učinka dvostruko. Na jedan način izravno djelujući prema tome. I na taj su ga način Kristovi progonitelji ubili, jer su mu nanijeli dostatan uzrok smrti, s nakanom da ga ubiju i s učinkom koji je uslijedio; jer je naime iz onoga uzroka uslijedila smrt. Na drugi se način netko naziva uzrokom nečega neizravno, naime zato što ne sprječava kada može spriječiti; kao kad bi se reklo da netko drugoga zalijeva jer ne zatvara prozor kroz koji kiša ulazi. I na taj je način sam Krist bio uzrok svoje muke i smrti. Mogao je naime svoju muku i smrt spriječiti: ponajprije doduše obuzdavajući protivnike, tako da ga ili ne bi htjeli, ili ga ne bi mogli ubiti. Drugo, jer je njegov duh imao moć očuvanja naravi svojega tijela, da ne bi podleglo ma kojoj nanesenoj povredi. Što je uistinu Kristova duša imala jer je bila sjedinjena s Riječju Božjom u jedinstvu osobe, kako Augustin kaže u IV. De Trin. Budući dakle da Kristova duša nije odbila od vlastitoga tijela nanesenu štetu, nego je htjela da tjelesna narav onoj šteti podlegne, kaže se da je položila svoj život, ili da je svojevoljno umrla.
Odgovor na 1. prigovor: kada se kaže: „Nitko mi ne oduzima život“, razumijeva se: protiv moje volje. Ono naime što netko oduzima onome tko se protivi, tko se ne može oduprijeti, to se u pravom smislu naziva oduzimanjem.
Odgovor na 2. prigovor: da bi Krist pokazao kako nanesena muka po nasilju nije otimala njegov život, tjelesnu je narav očuvao u njezinoj jakosti, tako da je i na izdisaju zavapio jakim glasom. Što se ubraja među ostala čudesa njegove smrti. Odatle se kaže u Mk 15: „A satnik koji stajaše nasuprot, vidjevši da je tako izdahnuo zavapivši, reče: Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji“. Bilo je također čudesno u Kristovoj smrti to što je brže umro od drugih koji su sličnom kaznom mučeni. Odatle se kaže u Iv 19 da su onima koji bijahu s Kristom prebili goljenice da bi brzo umrli, „a kada dođoše k Isusu, nađoše ga već mrtva, pa mu ne prebiše goljenice“. I u Mk 15 kaže se da se „Pilat začudio da je već umro“. Kao što je naime njegovom voljom tjelesna narav bila očuvana u svojoj snazi sve do kraja, tako je također, kada je htio, iznenada popustila nanesenoj šteti.
Odgovor na 3. prigovor: Krist je u isti mah i nasilje pretrpio da bi umro, pa je ipak svojevoljno umro, jer je nasilje bilo naneseno njegovu tijelu, koje je ipak toliko nadvladalo njegovo tijelo koliko je sam htio.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.