III, q. 46, a. 1
Je li bilo nužno da Krist trpi za oslobođenje ljudi
Prigovor 1. Čini se da nije bilo nužno da Krist trpi za oslobođenje ljudskoga roda. Ljudski se naime rod nije mogao osloboditi osim od Boga, prema onome u Iz 45: „zar nisam ja Gospodin, i nema drugoga Boga osim mene? Boga pravednoga i koji spašava nema osim mene“. U Boga pak ne pada nikakva nužda, jer bi se to protivilo njegovoj svemogućnosti. Dakle, nije bilo nužno da Krist trpi.
Prigovor 2. Nadalje, nužno se protivi svojevoljnome. Ali Krist je vlastitom voljom trpio; kaže se naime u Iz 53: „prikazan je jer je sam htio“. Dakle, nije bilo nužno da on trpi.
Prigovor 3. Nadalje, kako se u Psalmu kaže: „svi su putovi Gospodnji milosrđe i istina“. Ali ne čini se nužnim da trpi sa strane božanskoga milosrđa, koje, kao što besplatno darove dijeli, tako se čini da besplatno dugove otpušta, bez zadovoljštine. Niti također sa strane božanske pravednosti, prema kojoj je čovjek bio zaslužio vječnu osudu. Dakle, čini se da nije bilo nužno da Krist trpi za oslobođenje ljudi.
Prigovor 4. Nadalje, anđeoska je narav izvrsnija od ljudske, kako je bjelodano po Dioniziju u 4. pogl. De div. nom. Ali za obnovu anđeoske naravi, koja je sagriješila, Krist nije trpio. Dakle, čini se da nije bilo nužno ni da on trpi za spasenje ljudskoga roda.
Naprotiv, kaže se u Iv 3: „kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako treba biti podignut Sin Čovječji, da svaki koji vjeruje u njega ne propadne, nego ima život vječni“. Što se uistinu razumije o podizanju na križ. Dakle, čini se da je Krist trebao trpjeti.
Odgovaram: kako Filozof poučava u V. Metaphys., o nužnome se govori višestruko. Na jedan uistinu način, ono što je prema svojoj naravi nemoguće da se drukčije ponaša. I tako je očito da nije bilo nužno da Krist trpi: ni sa strane Boga, ni sa strane čovjeka. Na drugi način naziva se nešto nužnim iz nečega izvanjskoga. Što ako je djelatni ili pokretački uzrok, stvara nuždu prisile, kao na primjer kada netko ne može ići zbog nasilja onoga koji ga zadržava. Ako je pak ono izvanjsko što unosi nuždu svrha, nazvat će se nešto nužnim iz pretpostavke svrhe, kada se naime neka svrha ili ni na koji način ne može postići, ili se ne može prikladno postići, ako se ne pretpostavi takva svrha. Nije dakle bilo nužno da Krist trpi nuždom prisile: ni sa strane Boga, koji je odredio da Krist trpi; niti također sa strane samoga Krista, koji je svojevoljno trpio. Bilo je pak nužno nuždom svrhe. Koja se uistinu može trostruko razumjeti. Ponajprije doduše s naše strane, koji smo po njegovoj muci oslobođeni, prema onome u Iv 3: „treba biti podignut Sin Čovječji, da svaki koji vjeruje u njega ne propadne, nego ima život vječni“. Drugo, sa strane samoga Krista, koji je po poniznosti muke zaslužio slavu uzvišenja. I tome pripada ono što se kaže u Lk posl.: „to je trebalo Kristu pretrpjeti, i tako ući u svoju slavu“. Treće, sa strane Boga, čija se odredba odnosi na Kristovu muku unaprijed naviještenu u Pismima i unaprijed oslikanu u obredima Staroga zavjeta. I to je ono što se kaže u Lk 22: „Sin Čovječji doduše ide kako je određeno“; i u Lk posl.: „ovo su riječi koje sam vam govorio dok sam još bio s vama: da se treba ispuniti sve što je o meni napisano u Mojsijevu zakonu, u Prorocima i u Psalmima; i: jer je pisano da je Krist trebao trpjeti i treći dan ustati od mrtvih“.
Odgovor na 1. prigovor: taj razlog polazi od nužde prisile sa strane Boga.
Odgovor na 2. prigovor: taj razlog polazi od nužde prisile sa strane Krista kao čovjeka.
Odgovor na 3. prigovor: to da čovjek bude oslobođen po Kristovoj muci bilo je prikladno i njegovu milosrđu i pravednosti. Pravednosti uistinu, jer je svojom mukom Krist dao zadovoljštinu za grijeh ljudskoga roda, i tako je čovjek po Kristovoj pravednosti oslobođen. Milosrđu pak, jer budući da čovjek po sebi nije mogao dati zadovoljštinu za grijeh svekolike ljudske naravi, kako je gore navedeno, Bog mu je za zadovoljitelja dao svojega Sina, prema onome u Rim 3: „opravdani besplatno njegovom milošću, po otkupljenju koje je u Kristu Isusu, kojega je Bog izložio kao pomirilište po njegovoj vjeri“. I to je bilo obilnijega milosrđa negoli da je grijehe otpustio bez zadovoljštine. Odatle se kaže u Ef 2: „Bog, bogat milosrđem, zbog prevelike ljubavi kojom nas je uzljubio, premda bijasmo mrtvi zbog grijeha, oživi nas zajedno u Kristu“.
Odgovor na 4. prigovor: grijeh anđela nije bio izlječiv kao grijeh čovjeka, kako je bjelodano iz gore rečenoga u Prvome dijelu.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.