III, q. 45, a. 4
O svjedočanstvu očeva glasa
Prigovor 1. Čini se da je neprikladno bilo dodano svjedočanstvo očeva glasa koji govori: „ovo je Sin moj ljubljeni“. Jer kako se kaže u Job 33: „jednom govori Bog, i drugi put to isto ne ponavlja“. Ali u krštenju je to isto očev glas bio posvjedočio. Dakle, nije bilo prikladno da se to ponovno posvjedoči u preobraženju.
Prigovor 2. Nadalje, u krštenju je, zajedno s očevim glasom, bio prisutan Duh Sveti u liku golubice. Što u preobraženju nije bilo učinjeno. Dakle, očevo se svjedočanstvo ne čini prikladnim.
Prigovor 3. Nadalje, Krist je počeo poučavati poslije krštenja. Pa ipak u krštenju glas Oca nije ljude poticao da njega slušaju. Dakle, ni u preobraženju nije trebao poticati.
Prigovor 4. Nadalje, ne smije se nekima govoriti ono što ne mogu nositi, prema onome u Iv 16: „još vam mnoga imam reći, ali ne možete nositi sada“. Ali učenici nisu mogli nositi glas Očev; kaže se naime u Mt 17 da „čuvši učenici padoše na svoje lice i silno se prestrašiše“. Dakle, glas se očinski nije trebao prema njima oglasiti.
Naprotiv, stoji autoritet evanđeoskoga Pisma.
Odgovaram: posinjenje sinova Božjih biva po nekoj suobličenosti slike s naravnim Sinom Božjim. Što se uistinu događa dvostruko: ponajprije doduše po milosti na putu, što je nesavršena suobličenost; drugo, po slavi, što je savršena suobličenost; prema onome u 1 Iv 3: „sada smo djeca Božja, i još se nije očitovalo što ćemo biti; znamo da ćemo, kada se očituje, biti njemu slični, jer ćemo ga vidjeti onakva kakav jest“. Budući dakle da milost postižemo po krštenju, a u preobraženju je unaprijed pokazan sjaj buduće slave, zato je kako u krštenju tako i u preobraženju prikladno bilo očitovati naravno Kristovo sinovstvo svjedočanstvom Oca, jer on je jedini savršeno svjestan onoga savršenoga rađanja, zajedno sa Sinom i Duhom Svetim.
Odgovor na 1. prigovor: onu riječ valja odnositi na vječni Božji govor kojim je Bog Otac izrekao jedinu Riječ sebi suvječnu. Pa ipak se može reći da je to isto tjelesnim glasom Bog dvaput izrekao, ne ipak radi istoga, nego da pokaže različit način po kojemu ljudi mogu sudjelovati u sličnosti vječnoga sinovstva.
Odgovor na 2. prigovor: kao što je u krštenju, gdje je bilo razjašnjeno otajstvo prvoga preporađanja, pokazano djelovanje cijeloga Trojstva time što je ondje bio utjelovljeni Sin, pojavio se Duh Sveti u liku golubice, a Otac je ondje bio razjašnjen u glasu; tako se također u preobraženju, koje je sakrament drugoga preporađanja, cijelo Trojstvo pojavilo: Otac u glasu, Sin u čovjeku, Duh Sveti u svijetlu oblaku; jer kao što u krštenju daje nedužnost, koja se označuje jednostavnošću golubice, tako će u uskrsnuću dati svojim izabranima sjaj slave i osvježenje od svakoga zla, što se označuje u svijetlu oblaku.
Odgovor na 3. prigovor: Krist je došao milost stvarno dati, a slavu riječju obećati. I stoga se prikladno u preobraženju potiču ljudi da njega slušaju, a ne u krštenju.
Odgovor na 4. prigovor: prikladno je bilo da se učenici glasom Očevim prestraše i padnu ničice, da bi se pokazalo kako uzvišenost one slave koja se tada pokazivala nadilazi svaki osjet i sposobnost smrtnika, prema onome u Izl 33: „neće me čovjek vidjeti i živjeti“. I to je ono što Jeronim kaže tumačeći Mateja: „ljudska krhkost ne podnosi podnijeti pogled veće slave“. Od te se pak krhkosti ljudi liječe po Kristu, privodeći ih u slavu. Što se označuje time što im je rekao: „ustanite, ne bojte se“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.