III, q. 44, a. 3
O čudesima koja je učinio oko ljudi
Prigovor 1. Čini se da je Krist neprikladno činio čudesa oko ljudi. U čovjeku je naime važnija duša negoli tijelo. Ali oko tijelâ Krist je mnoga čudesa učinio, a oko dušâ se ne čita da je učinio ikakva čudesa; nije naime ni neke nevjernike na krepostan način obratio k vjeri, nego opominjući i vanjska čudesa pokazujući; niti se također čita da je neke lude učinio mudrima. Dakle, čini se da nije prikladno činio čudesa oko ljudi.
Prigovor 2. Nadalje, kao što je gore rečeno, Krist je činio čudesa božanskom moći, kojoj je svojstveno djelovati iznenada, i savršeno, i bez ičije pomoći. Ali Krist nije bolesnike s obzirom na tijelo uvijek liječio iznenada; kaže se naime u Mk 8 da, „uhvativši slijepca za ruku, izvede ga izvan sela, i pljunuvši mu u oči, položivši na nj ruke, upita ga vidi li što. A on pogledavši reče: Vidim ljude kao stabla kako hodaju. Zatim mu ponovno položi ruke na oči, i poče gledati, i bijaše vraćen tako da je bistro vidio sve“. I tako je očito da ga nije iznenada izliječio, nego ponajprije doduše nesavršeno, i po pljuvački. Dakle, čini se da nije prikladno činio čudesa oko ljudi.
Prigovor 3. Nadalje, ono što uzajamno jedno drugo ne slijedi, ne mora se istodobno uklanjati. Ali tjelesna se bolest ne uzrokuje uvijek iz grijeha, kako je bjelodano po onome što Gospodin kaže u Iv 9: „Niti ovaj sagriješi, niti roditelji njegovi, da bi se slijep rodio“. Dakle, nije trebalo da ljudima koji traže ozdravljenje tijela oprašta grijehe, kao što se čita da je učinio oko uzetoga u Mt 9; osobito zato što tjelesno ozdravljenje, budući da je manje od otpuštenja grijeha, ne izgleda dostatnim dokazom da može opraštati grijehe.
Prigovor 4. Nadalje, Kristova su čudesa učinjena radi potvrđivanja njegova nauka i svjedočanstva njegova božanstva, kako je gore rečeno. Ali nitko ne smije priječiti svrhu svojega djela. Dakle, čini se da je neprikladno Krist nekima čudesno izliječenima zapovjedio da nikome ne govore, kako je bjelodano u Mt 9 i Mk 8; osobito zato što je nekima drugima zapovjedio da razglase čudesa učinjena oko njih, kao što se u Mk 5 čita da je rekao onome kojega je oslobodio od zlih duhova: „Idi u svoju kuću k svojima, i javi im kolika ti je dobra učinio Gospodin“.
Naprotiv, kaže se u Mk 7: „Sve je dobro učinio: i gluhima daje čuti i nijemima govoriti“.
Odgovaram: ono što vodi k svrsi mora biti razmjerno svrsi. A Krist je radi toga došao na svijet i poučavao da bi ljude spasio, prema onome u Iv 3: „Nije naime Bog poslao Sina svojega na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu“. I stoga je bilo prikladno da Krist, pojedinačno čudesno liječeći ljude, pokaže da je sveopći i duhovni spasitelj sviju.
Odgovor na 1. prigovor: ono što vodi k svrsi razlikuje se od same svrhe. Čudesa pak koja je Krist učinio usmjeravala su se, kao k svrsi, prema spasenju razumnoga dijela, koje stoji u prosvjetljenju mudrosti i opravdanju ljudi. Od kojih prvo pretpostavlja drugo, jer, kako se kaže u Mudr 1, „u zlobnu dušu neće ući mudrost, niti će prebivati u tijelu podložnu grijesima“. Opravdavati pak ljude nije dolikovalo osim onima koji to hoće; to bi naime bilo i protiv razloga pravednosti, koja unosi ispravnost volje; a također i protiv naravi ljudske prirode, koju slobodnom voljom valja voditi k dobru, a ne prisilom. Krist je dakle božanskom snagom unutra čovjeka opravdao, ali ne protiv njihove volje. I to ne pripada čudesima, nego svrsi čudesa. Slično je tako božanskom snagom priprostim učenicima mudrost ulio, odakle im kaže u Lk 21: „Ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti proturječiti svi protivnici vaši“. Što se doduše s obzirom na unutarnje prosvjetljenje ne ubraja među vidljiva čudesa, nego samo s obzirom na vanjski čin, ukoliko su naime ljudi gledali da oni koji su bili nepismeni i priprosti govore tako mudro i postojano. Odatle se kaže u Dj 4: „Gledajući Židovi Petrovu postojanost i Ivanovu, spoznavši da su ljudi bez pismenosti i neuki, čudili su se“. Pa ipak takvi duhovni učinci, premda se razlikuju od vidljivih čudesa, ipak su neka svjedočanstva Kristova nauka i moći, prema onome u Heb 2: „Dok je Bog svjedočio znakovima i čudesima i različitim silama, te podjelama Duha Svetoga“. Ali ipak oko duša ljudi, ponajvećma s obzirom na promjenu nižih moći, Krist je učinio neka čudesa. Odatle Jeronim na ono u Mt 9: „Ustavši pođe za njim“, kaže: „Sam sjaj i veličanstvo skrivenoga božanstva, koje je odsijevalo i na ljudskome licu, moglo je privući gledatelje k sebi već na prvi pogled“. I na ono u Mt 21: „Izgonio je sve koji su prodavali i kupovali“, isti Jeronim kaže: „Meni se među svim znakovima koje je Gospodin učinio ovaj čini čudesnijim: što je jedan čovjek, i u ono vrijeme prezren, mogao udarcima jednoga biča istjerati toliko mnoštvo. Ognjeno je naime nešto i zvjezdano zračilo iz njegovih očiju, i božansko je veličanstvo sjalo na licu“. A Origen kaže tumačeći Ivana da je „to veće čudo od onoga u kojemu je voda pretvorena u vino, po tome što ondje opstoji neživa tvar, a ovdje se pak ukroćuju umovi tolikih tisuća ljudi“. I na ono u Iv 18: „Odstupiše natrag i padoše na zemlju“, Augustin kaže: „Jedan je glas mnoštvo bijesno od mržnje i strašno od oružja, bez ikakva oružja, pogodio, odbio, oborio; Bog je naime bio skriven u tijelu“. I tome pripada ono što se kaže u Lk 4, da Isus „prolazeći posred njih iđaše“, gdje Krizostom kaže da „stajati posred onih koji vrebaju i ne biti uhvaćen pokazuje uzvišenost božanstva“. I ono što se kaže u Iv 8: „Isus se sakri i iziđe iz Hrama“, gdje Augustin kaže: „Nije se sakrio u kutu Hrama kao bojeći se, ili skrenuvši iza zida ili stupa, nego načinivši se nebeskom moći nevidljivim onima koji vrebaju, posred njih je izišao“. Iz svega je toga očito da je Krist, kada je htio, božanskom moći mijenjao duše ljudi, ne samo opravdavajući i ulivajući mudrost, što pripada svrsi čudesa, nego i izvana privlačeći ili plašeći ili zaprepašćujući, što pripada samim čudesima.
Odgovor na 2. prigovor: Krist je došao spasiti svijet ne samo božanskom snagom, nego po otajstvu svojega utjelovljenja. I stoga se često u liječenju bolesnika nije služio samo božanskom vlašću, liječeći po načinu zapovijedi, nego i dodajući nešto što pripada njegovu čovještvu. Odatle na ono u Lk 4: na svakoga pojedinog polažući ruke liječio ih je sve, Ćiril kaže: „Premda je, kao Bog, mogao sve bolesti riječju odagnati, dotiče ih se ipak, pokazujući vlastito tijelo djelotvornim za pružanje lijekova“. I na ono u Mk 8: „pljunuvši mu u oči položivši ruke“, itd., Krizostom kaže: „Pljuje doduše i ruke polaže na slijepca, želeći pokazati da božanska riječ, pridružena djelovanju, izvodi čudesa; ruka je naime pokazatelj djelovanja, a pljuvačka govora iz usta izrečena“. I na ono u Iv 9: „Načini kal od pljuvačke i pomaza kalom oči slijepcu“, Augustin kaže: „Od svoje sline načini kal, jer Riječ je tijelom postala“. Ili također radi označavanja da je on bio onaj koji je od gliba zemaljskoga stvorio čovjeka, kako Krizostom kaže. Valja također oko Kristovih čudesa razmotriti da je uobičajeno činio najsavršenija djela. Odatle na ono u Iv 2: „Svaki čovjek najprije dobro vino iznosi“, Krizostom kaže: „Takva su Kristova čudesa da postaju mnogo ljepša i korisnija od onih koja bivaju po naravi“. I slično je u trenu bolesnima podjeljivao savršeno zdravlje. Odatle na ono u Mt 8: „Ustade i posluživaše im“, Jeronim kaže: „Zdravlje koje se podjeljuje od Gospodina, posve se u isti mah vraća“. Osobito je pak na onome slijepcu bilo protivno radi njegove nevjere, kako Krizostom kaže. Ili, kako Beda kaže, „onoga koga je jednom riječju mogao svega u isti mah izliječiti, pomalo liječi, da bi pokazao veličinu ljudske sljepoće, koja se jedva, i takoreći po stupnjevima, vraća k svjetlosti, i da bi nam naznačio svoju milost, po kojoj pojedinim porastima savršenosti pomaže“.
Odgovor na 3. prigovor: kao što je gore rečeno, Krist je činio čudesa božanskom moći. „A savršena su djela Božja“, kako se kaže u Pnz 32. Nije pak nešto savršeno ako ne postiže svrhu. Svrha je pak vanjskoga ozdravljenja učinjena po Kristu ozdravljenje duše. I stoga Kristu nije dolikovalo da ičije tijelo izliječi ako mu ne bi izliječio dušu. Odatle na ono u Iv 7: „Cijeloga sam čovjeka zdravim učinio u subotu“, Augustin kaže: „jer je izliječen da bude zdrav u tijelu, i povjerovao je da bude zdrav u duši“. Osobito se pak uzetomu kaže: opraštaju ti se grijesi, jer, kako Jeronim kaže tumačeći Mateja, „daje nam se iz ovoga razumijevanje da zbog grijeha nastaju mnoge nemoći tijelâ, i stoga se možda najprije opraštaju grijesi da bi se, uklonivši uzroke nemoći, vratilo zdravlje“. Odatle se i u Iv 5 kaže: „Eto, ozdravio si; više ne griješi da ti se što gore ne dogodi!“ Gdje, kako Krizostom kaže, „učimo da mu se iz grijeha rodila bolest“. Premda pak, kako Krizostom kaže tumačeći Mateja, „koliko je duša vrednija od tijela, toliko je otpustiti grijeh veće negoli tijelo izliječiti, ipak jer ono nije očito, čini manje što je očitije, da bi pokazao veće i neočito“.
Odgovor na 4. prigovor: na ono u Mt 9: „Pazite da nitko ne dozna“, Krizostom kaže da „nije proturječno to što se ovdje kaže onome što drugome kaže: Idi i navijesti slavu Božju. Poučava nas naime da zabranjujemo one koji nas žele hvaliti radi nas samih. Ako se pak slava odnosi na Boga, ne smijemo braniti, nego radije naložiti da se to čini“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.