Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 44, a. 2

O čudesima koja je učinio oko nebeskih tijela

Prigovor 1. Čini se da su neprikladno od Krista učinjena čudesa oko nebeskih tijela. Jer kako Dionizije kaže u 4. pogl. De div. nom., „božanskoj providnosti nije svojstveno kvariti narav, nego je čuvati“. A nebeska su tijela prema svojoj naravi neraspadljiva i nepromjenljiva, kako se dokazuje u I. De caelo. Dakle, nije bilo prikladno da po Kristu nastane neka promjena oko reda nebeskih tijela.

Prigovor 2. Nadalje, prema kretanju nebeskih tijela označuje se tijek vremenâ, prema onome u Post 1: „Neka budu svjetlila na svodu nebeskom, i neka budu za znakove i vremena i dane i godine“. Tako se dakle, promjenom tijeka nebeskih tijela, mijenja razlikovanje i red vremenâ. Ali ne čita se da su to primijetili zvjezdoznanci, „koji promatraju zvijezde i računaju mjesece“, kako se kaže u Iz 47. Dakle, čini se da po Kristu nije bila učinjena nikakva promjena oko tijeka nebeskih tijela.

Prigovor 3. Nadalje, više je Kristu dolikovalo činiti čudesa dok je živio i poučavao negoli dok je umirao: kako zato što je, kao što se kaže u 2 Kor posl., „raspet iz slabosti, ali živi iz Božje snage“, prema kojoj je činio čudesa; tako i zato što su njegova čudesa potvrđivala njegov nauk. Ali u svojemu životu Krist se ne čita da je učinio ikakvo čudo oko nebeskih tijela; štoviše, farizejima koji su od njega tražili znak s neba odbio ga je dati, kako se nalazi u Mt 12 i 16. Dakle, čini se da ni u smrti nije trebao učiniti ikakvo čudo oko nebeskih tijela.

Naprotiv, kaže se u Lk 23: „Tama nastade po svoj zemlji sve do devete ure, i sunce se pomrači“.

Odgovaram: kao što je gore rečeno, Kristova su čudesa trebala biti takva da dostatno pokažu da je on Bog. To se pak ne pokazuje tako bjelodano po pretvorbama nižih tijela, koja se mogu pokretati i od drugih uzroka, kao po pretvorbi tijeka nebeskih tijela, koja su nepomično uređena od samoga Boga. I to je ono što Dionizije kaže u poslanici Polikarpu: „Treba spoznati da se nikada ne bi moglo išta poremetiti u nebeskom uređenju i kretanju, da za to nije imalo pokretački uzrok onoga koji sve čini i mijenja prema svojoj riječi“. I stoga je prikladno bilo da Krist čini čudesa također oko nebeskih tijela.

Odgovor na 1. prigovor: kao što je nižim tijelima naravno da se pokreću od nebeskih tijela, koja su viša prema redu naravi; tako je također naravno bilo kojem stvorenju da se preinačuje od Boga prema njegovoj volji. Odatle Augustin kaže u XXVI. Contra Faustum, i nalazi se u Glosi na Rim 11, na ono: „protiv naravi si pricijepljen“, itd.: „Bog, stvoritelj i utemeljitelj svih naravi, ništa ne čini protiv naravi, jer ono je svakoj stvari narav što on čini“. I tako se ne kvari narav nebeskih tijela kada se njihov tijek mijenja od Boga, a kvarila bi se kada bi se mijenjala od nekoga drugoga uzroka.

Odgovor na 2. prigovor: po čudu koje je Krist učinio nije bio poremećen red vremenâ. Jer prema nekima, ona tama ili pomrčina sunca, koja se dogodila u Kristovoj muci, bila je zbog toga što je sunce povuklo svoje zrake, bez ikakve promjene načinjene oko kretanja nebeskih tijela, prema kojemu se mjere vremena. Odatle Jeronim kaže tumačeći Mateja: „Čini se da je veće svjetlilo povuklo svoje zrake, da ne bi ili gledalo Gospodina kako visi, ili bezbožnici huleći uživali u njegovu svjetlu“. Takvo se pak povlačenje zraka ne smije tako razumjeti kao da sunce u svojoj vlasti ima odašiljati ili povlačiti zrake; jer ono zrake odašilje ne po izboru, nego po naravi, kako kaže Dionizije u 4. pogl. De div. nom. Nego se za sunce kaže da povlači zrake ukoliko je božanskom snagom učinjeno da zrake sunca ne dopru do zemlje. Origen pak kaže da se to dogodilo umetanjem oblaka. Odatle tumačeći Mateja kaže: „Dosljedno je razumjeti da su se neki vrlo tamni mnogi i veliki oblaci skupili nad Jeruzalemom i zemljom Judejom; i zato je nastala duboka tama od šeste ure do devete. Smatram dakle da su se, kao i ostali znakovi koji su učinjeni u muci, naime što se zastor razdro, što se zemlja potresla itd., dogodili samo u Jeruzalemu, tako i ovo; ili ako bi tko htio šire protegnuti na zemlju Judeju, zbog toga što se kaže da je nastala tama po svoj zemlji; što se razumije o zemlji Judeji, kao što je u Trećoj knjizi o kraljevima Obadija rekao Iliji: Živoga mi Gospodina Boga tvojega, nema naroda ni kraljevstva kamo nije poslao moj gospodar da te traže, pokazujući da su ga tražili u narodima koji su oko Judeje“. Ali o ovome više valja vjerovati Dioniziju, koji je vlastitim očima motrio da se to dogodilo umetanjem mjeseca između nas i sunca. Kaže naime u poslanici Polikarpu: „Neočekivano smo vidjeli da mjesec nailazi na sunce“, nalazeći se naime u Egiptu, kako se ondje kaže. I označuje ondje četiri čuda. Od kojih je prvo što se naravna pomrčina sunca umetanjem mjeseca nikada ne događa osim u vrijeme konjunkcije sunca i mjeseca. Tada je pak mjesec bio u opoziciji prema suncu, budući petnaesti dan, jer je bila Pasha Židova. Zato veli: „Nije naime bilo vrijeme sastanka“. Drugo je čudo što se, kada je oko šeste ure mjesec bio viđen zajedno sa suncem usred neba, u večer pojavio na svojemu mjestu, to jest na istoku, nasuprot suncu. Zato veli: i opet smo ga vidjeli, to jest mjesec, od devete ure, naime u kojoj se udaljio od sunca prestankom tame, „sve do večeri, nadnaravno vraćena na promjer sunca“, to jest da dijametralno bude nasuprot suncu. I tako je očito da nije bio poremećen uobičajeni tijek vremenâ, jer je božanskom snagom učinjeno i to da k suncu nadnaravno pristupi mimo dužnoga vremena, i da se, udaljivši se od sunca, vrati na vlastito mjesto u dužno vrijeme. Treće je čudo što naravno pomrčina sunca uvijek počinje od zapadnoga dijela i dolazi sve do istočnoga; i to zato što je mjesec prema vlastitu kretanju, kojim se kreće od zapada prema istoku, brži od sunca u svojemu vlastitu kretanju; i stoga mjesec, dolazeći sa zapada, dostiže sunce i prolazi ga krećući se prema istoku. No tada je mjesec već bio prošao sunce, i bio je udaljen od njega za polovicu kruga, nalazeći se u opoziciji. Zato se morao vratiti prema istoku k suncu, i zahvatiti ga najprije s istočnoga dijela, napredujući prema zapadu. I to je ono što veli: „Vidjeli smo i samu pomrčinu započetu s istoka i kako dolazi sve do granice sunca“, jer je posve pomračio sunce, a poslije se odande vraćao. Četvrto je čudo bilo to što u naravnoj pomrčini sunce počinje najprije ponovno izlaziti s onoga dijela s kojega se najprije počinje pomračivati, jer naime mjesec, podlažući se suncu, svojim naravnim kretanjem prolazi sunce prema istoku, i tako zapadni dio sunca, koji najprije zauzima, najprije i napušta. No tada se mjesec, čudesno se vraćajući s istoka prema zapadu, nije pomaknuo mimo sunca da bi bio zapadnije od njega, nego se, pošto je došao do granice sunca, vratio prema istoku, i tako je dio sunca koji je posljednji zauzeo, najprije i napustio. I tako je s istočne strane započela pomrčina, ali na zapadnoj strani počela se najprije svjetlost pojavljivati. I to je ono što veli: i opet smo vidjeli ne iz istoga, to jest ne s istoga dijela sunca, „i pomrčinu i pročišćenje, nego naprotiv prema promjeru načinjeno“. Peto čudo dodaje Krizostom tumačeći Mateja, govoreći da je „tada tri sata tama potrajala, dok pomrčina sunca u trenu prolazi; nema naime zastoja, kako znaju oni koji su promatrali“. Odatle se daje razumjeti da je mjesec mirovao pod suncem. Osim ako možda ne želimo reći da se vrijeme tame računa od časa u kojemu se sunce počelo pomračivati sve do časa u kojemu je sunce posvema bilo pročišćeno. Ali, kako Origen kaže tumačeći Mateja, „protiv ovoga sinovi ovoga svijeta govore: kako ovo tako čudesno djelo nitko od Grka ili barbara nije zapisao?“ I veli da je „neki po imenu Flegon u svojim ljetopisima zapisao da se to dogodilo za vladavine cara Tiberija, ali nije naznačio da je bilo o punom mjesecu“. Moglo se dakle to dogoditi zato što zvjezdoznanci koji su se tada nalazili posvuda po zemljama nisu bili zabrinuti za motrenje pomrčine, jer nije bilo vrijeme, nego su smatrali da se ona tmina dogodila iz neke atmosferske pojave. No u Egiptu, gdje se rijetko oblaci pojavljuju zbog vedrine zraka, bio je potaknut Dionizije, i njegovi drugovi, da spomenute pojave motre oko one tmine.

Odgovor na 3. prigovor: tada je ponajvećma trebalo po čudesima pokazati Kristovo božanstvo kada se u njemu ponajviše pokazivala slabost prema ljudskoj naravi. I stoga se u Kristovu rođenju nova zvijezda pojavila na nebu. Odatle Maksim kaže u govoru o Rođenju: „Ako prezireš jaslice, podigni načas oči, i novu zvijezdu na nebu, koja svijetu svjedoči gospodnje rođenje, promotri“. U muci se pak još veća slabost oko Kristova čovještva pokazala. I stoga je trebalo da se veća čudesa pokažu oko glavnih svjetlila svijeta. I, kako Krizostom kaže tumačeći Mateja: „To je znak koji je obećavao dati onima koji traže, govoreći: Naraštaj opak i preljubnički traži znak, i znak mu se neće dati osim znaka proroka Jone, označujući križ i uskrsnuće. Uistinu je naime mnogo čudesnije da se to događa na onome koji je bio raspet, negoli dok je hodao po zemlji“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.