Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 43, a. 2

Je li ih činio božanskom moći

Prigovor 1. Čini se da Krist nije činio čudesa božanskom moći. Božanska je naime moć svemoguća. Ali čini se da Krist nije bio svemoguć u činjenju čudesa; kaže se naime u Mk 6 da nije mogao ondje, to jest u svojemu zavičaju, učiniti nijedno čudo. Dakle, čini se da nije činio čudesa božanskom moći.

Prigovor 2. Nadalje, Bogu ne pripada moliti. Ali Krist je katkada pri činjenju čudesa molio, kako je bjelodano u uskrisenju Lazara, Iv 11; i u umnoženju kruhova, kako je bjelodano u Mt 14. Dakle, čini se da nije činio čudesa božanskom moći.

Prigovor 3. Nadalje, ono što biva božanskom moći ne može bivati moći nekoga stvorenja. Ali ono što je Krist činio moglo je bivati i moći nekoga stvorenja; odakle su i farizeji govorili da „po Beelzebulu, poglavici zlih duhova, izgoni zle duhove“. Dakle, čini se da Krist nije činio čudesa božanskom moći.

Naprotiv, Gospodin kaže u Iv 14: „Otac koji prebiva u meni, on čini djela“.

Odgovaram: kako je u Prvome dijelu navedeno, prava čudesa mogu bivati samo božanskom moći, jer samo Bog može promijeniti red naravi, što pripada pojmu čuda. Odatle papa Leon kaže u poslanici Flavijanu da, budući da su u Kristu dvije naravi, jedna je od njih, naime božanska, koja sjaji čudesima; druga, naime ljudska, koja podliježe uvredama; a ipak jedna od njih djeluje u zajedništvu s drugom, ukoliko je naime ljudska narav oruđe božanskoga djelovanja, a ljudsko je djelovanje primilo moć od božanske naravi, kako je gore navedeno.

Odgovor na 1. prigovor: to što se kaže da nije mogao ondje učiniti nijedno čudo, ne treba odnositi na apsolutnu moć, nego na ono što se može prikladno učiniti; nije naime bilo prikladno da među nevjernima čini čudesa. Odatle se dodaje: „I čudio se njihovoj nevjeri“. Prema kojemu se načinu kaže u Post 18: „Zar ću moći sakriti od Abrahama što ću učiniti?“; i u 19: „Neću moći ništa učiniti dok ti onamo ne stigneš“.

Odgovor na 2. prigovor: kako Krizostom kaže na ono u Mt 14: „Uzevši pet kruhova i dvije ribe, pogledavši na nebo, blagoslovi i razlomi“, trebalo je, veli, vjerovati o Kristu da je od Oca i da mu je jednak. I stoga, da pokaže oboje, čas s vlašću, čas moleći čini čudesa. I u manjim doduše stvarima gleda u nebo, recimo u umnoženju kruhova; a u većima, koja su samoga Boga, djeluje s vlašću, recimo kada je grijehe otpustio, mrtve uskrisio. To pak što se kaže u Iv 11, da je pri uskrisenju Lazara podigao oči gore, učinio je to ne zbog nužde pomoći, nego radi primjera. Zato kaže: „Zbog naroda koji ovdje stoji rekoh, da povjeruju da si me ti poslao“.

Odgovor na 3. prigovor: Krist je na drugi način izgonio zle duhove negoli što se moći zlih duhova izgone. Moći se naime viših zlih duhova zli duhovi tako izgone iz tijela da ipak ostaje njihovo gospodstvo s obzirom na dušu, jer đavao ne djeluje protiv svojega kraljevstva. Ali Krist je zle duhove izgonio ne samo iz tijela, nego mnogo više iz duše. I stoga je Gospodin hulu Židova koji su govorili da u moći zlih duhova izgoni zle duhove opovrgnuo: ponajprije doduše po tome što se Sotona sam protiv sebe ne dijeli. Drugo, primjerom drugih, koji su izgonili zle duhove po Duhu Božjemu. Treće, jer zloga duha ne bi mogao izagnati osim da ga je pobijedio božanskom moći. Četvrto, jer nije bilo nikakve sukladnosti u djelima niti u učinku njemu i Sotoni, budući da je Sotona žudio raspršiti one koje je Krist sabirao.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.