Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 42, a. 3

Je li trebao propovijedati javno, ili potajno

Prigovor 1. Čini se da Krist nije trebao sve javno poučavati. Čita se naime da je mnogo toga nasamo rekao učenicima, kako je bjelodano u oproštajnom govoru. Odatle je i u Mt 10 rekao: „Što ste na uho čuli u sobama, propovijedat će se na krovovima“. Dakle, nije sve javno poučavao.

Prigovor 2. Nadalje, dubine mudrosti valja izlagati samo savršenima, prema onome u 1 Kor 2: „Mudrost govorimo među savršenima“. Ali Kristov je nauk sadržavao najdublju mudrost. Dakle, nije je trebalo priopćavati nesavršenom mnoštvu.

Prigovor 3. Nadalje, isto je neku istinu skrivati šutnjom i nejasnoćom riječi. Ali Krist je istinu koju je propovijedao skrivao mnoštvu nejasnoćom riječi, „jer bez prispodoba nije im govorio“, kako se kaže u Mt 13. Dakle, jednakim razlogom mogla se skrivati šutnjom.

Naprotiv, sam kaže u Iv 18: „U skrovitosti nisam rekao ništa“.

Odgovaram: nečiji nauk može biti u skrovitosti trostruko. Na jedan način s obzirom na nakanu učitelja, koji namjerava svoj nauk ne očitovati mnogima, nego radije skrivati. Što se doduše događa dvostruko. Katkada iz zavisti učitelja, koji želi po svojemu znanju prednjačiti, i zato svoje znanje ne želi drugima priopćiti. Što u Kristu nije imalo mjesta, iz čije se osobe kaže u Mudr 7: „Koju sam bez pretvaranja naučio, i bez zavisti priopćujem, i njezinu čestitost ne skrivam“. Katkada pak to biva zbog nečestitosti onoga što se poučava, kako Augustin kaže tumačeći Ivana da postoje neka zla „koja nikakav ljudski stid ne može podnijeti“. Odatle se o nauku krivovjernika kaže u Izr 9: kradene su vode slađe. A Kristov nauk nije ni od zablude niti od nečistoće. I stoga Gospodin kaže u Mk 4: dolazi li svijeća, to jest istinit i čestit nauk, da se stavi pod posudu? Na drugi je način neki nauk u skrovitosti jer se malobrojnima predlaže. I tako također Krist ništa nije naučavao u skrovitosti, jer je sav svoj nauk ili cijelomu mnoštvu predložio, ili svim svojim učenicima zajednički. Odatle Augustin kaže tumačeći Ivana: „Tko u skrovitosti govori kada govori pred tolikim ljudima? Osobito ako malobrojnima govori ono što po njima želi da postane poznato mnogima?“ Na treći je način neki nauk u skrovitosti s obzirom na način poučavanja. I tako je Krist neke stvari mnoštvu govorio u skrovitosti, služeći se prispodobama za naviještanje duhovnih otajstava, za čije shvaćanje nisu bili prikladni ili dostojni. Pa ipak bolje im je bilo makar i tako, pod velom prispodoba, slušati nauk o duhovnim stvarima, negoli posvema biti bez njega. Tih je pak prispodoba otvorenu i golu istinu Gospodin tumačio učenicima, po kojima je imala doći k drugima koji bi bili prikladni, prema onome u 2 Tim 2: „Što si čuo od mene po mnogim svjedocima, to povjeri vjernim ljudima koji će biti prikladni i druge poučiti“. I to je bilo označeno u Br 4, gdje se zapovijeda da sinovi Aronovi zamotaju posuđe svetišta, koje su leviti zamotano trebali nositi.

Odgovor na 1. prigovor: kako Hilarije kaže tumačeći Mateja, izlažući onu navedenu riječ: „Ne čitamo da je Gospodin običavao noću raspravljati i nauk u tami predavati; nego ovo kaže jer je svaki njegov govor tjelesnima tama, a njegova riječ nevjernicima noć. Stoga ono što je on rekao, među nevjernicima valja govoriti sa slobodom vjere i priznanja“. Ili, prema Jeronimu, govori poredbeno, jer ih je naime poučavao u malome mjestu Judeje u odnosu na sav svijet, u kojemu se po propovijedanju apostola imao objaviti Kristov nauk.

Odgovor na 2. prigovor: Gospodin nije sve dubine svoje mudrosti svojim naukom očitovao: ne samo mnoštvu, nego niti učenicima, kojima je rekao u Iv 16: „Još vam mnoga imam reći, ali ne možete nositi sada“. Ali ipak što je god smatrao dostojnim drugima predati od svoje mudrosti, nije u skrovitosti, nego otvoreno predložio, premda nisu svi razumjeli. Odatle Augustin kaže tumačeći Ivana: „Valja razumjeti da je Gospodin tako rekao: Otvoreno sam govorio svijetu, kao da je rekao: Mnogi su me čuli. I opet nije bilo otvoreno, jer nisu razumjeli“.

Odgovor na 3. prigovor: mnoštvu je Gospodin u prispodobama govorio, kako je rečeno, jer nisu bili dostojni niti prikladni primiti golu istinu, koju je izlagao učenicima. To pak što se kaže da im bez prispodoba nije govorio, prema Krizostomu valja razumjeti s obzirom na onaj govor, premda je inače i bez prispodoba mnogo toga mnoštvu govorio. Ili, prema Augustinu u knjizi De quaest. Evang., „to se kaže ne zato što ništa nije doslovno govorio, nego zato što gotovo nijedan govor nije razložio a da nije po prispodobi nešto označio, premda je u njemu neke stvari doslovno rekao“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.