Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 42, a. 4

Je li trebao poučavati samo riječju, ili također pismom

Prigovor 1. Čini se da je Krist svoj nauk trebao predati pismom. Pismo je naime pronađeno radi toga da se nauk povjeri pamćenju za budućnost. Ali Kristov je nauk imao trajati u vječnost, prema onome u Lk 21: „Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje neće uminuti“. Dakle, čini se da je Krist svoj nauk trebao povjeriti pismu.

Prigovor 2. Nadalje, Stari je zakon u slici Krista prethodio, prema onome u Heb 10: „Sjenu ima zakon budućih dobara“. Ali Stari je zakon od Boga bio napisan, prema onome u Izl 24: „Dat ću ti dvije kamene ploče, i zakon i zapovijedi koje sam napisao“. Dakle, čini se da je i Krist svoj nauk trebao napisati.

Prigovor 3. Nadalje, Kristu, koji je došao „obasjati one koji u tami i sjeni smrtnoj sjede“, kako se kaže u Lk 1, pripadalo je isključiti prigodu zablude i otvoriti put vjere. Ali to bi učinio napisavši svoj nauk; Augustin naime kaže u I. De consensu evangelist. da „običava neke pokretati zašto sam Gospodin nije ništa napisao, tako da je nužno vjerovati drugima koji o njemu pišu. To naime ponajvećma traže oni pogani koji se ne usuđuju Krista koriti ili huliti, i pripisuju mu najizvrsniju mudrost, ali ipak kao čovjeku. A za njegove učenike kažu da su svojemu učitelju pripisali više nego što je bio, tako da su ga nazvali Sinom Božjim i Riječju Božjom, po kojoj je sve stvoreno“. I potom dodaje: „Čini se da su bili spremni o njemu vjerovati ono što bi sam o sebi napisao, a ne ono što su drugi o njemu po svojoj volji propovijedali“. Dakle, čini se da je sam Krist svoj nauk trebao predati pismom.

Naprotiv, nikakve knjige koje bi on napisao ne nalaze se u kanonu Pisma.

Odgovaram: bilo je prikladno da Krist svoj nauk nije napisao. Ponajprije doduše radi njegova dostojanstva. Izvrsnijem naime učitelju duguje se izvrsniji način poučavanja. I stoga je Kristu, kao najizvrsnijem učitelju, ovaj način dolikovao: da svoj nauk utisne u srca slušatelja. Zbog čega se kaže u Mt 7 da ih „poučavaše kao onaj koji ima vlast“. Odatle i među poganima Pitagora i Sokrat, koji su bili najizvrsniji učitelji, nisu ništa htjeli pisati. Spisi se naime usmjeruju prema utiskivanju nauka u srca slušatelja kao prema svrsi. Drugo, radi izvrsnosti Kristova nauka, koji se ne može obuhvatiti slovima, prema onome u Iv posl.: „Mnogo je i drugoga što učini Isus; kada bi se pojedinačno zapisalo, mislim da ni sam svijet ne bi obuhvatio knjige koje bi trebalo napisati“. Za koje, kako Augustin kaže, „ne treba vjerovati da ih svijet ne bi mogao obuhvatiti zbog prostora mjesta, nego da se ne bi mogle pojmiti sposobnošću onih koji čitaju“. Kada bi pak Krist svoj nauk povjerio pismu, ništa uzvišenije o njegovu nauku ljudi ne bi smatrali od onoga što bi Pismo sadržavalo. Treće, da nekim redom od njega samoga nauk dođe do svih, dok je naime sam neposredno poučio svoje učenike, koji su poslije druge poučili riječju i pismom. Kada bi pak sam napisao, njegov bi nauk neposredno došao do svih. Odatle se i o mudrosti kaže u Izr 9 da je poslala svoje sluškinje dozivati na utvrdu. Treba ipak znati, kako Augustin kaže u I. De consensu evangelist., da su neki pogani smatrali kako je Krist napisao neke knjige koje sadrže neka čaranja po kojima je činio čudesa, što kršćanski nauk osuđuje. „Pa ipak oni koji tvrde da su takve Kristove knjige čitali, ništa takvo ne čine kakvo se dive da je on iz takvih knjiga učinio. Božanskim sudom također tako lutaju da iste knjige pripisuju Petru i Pavlu takoreći naslovljene kao poslanice, zato što su ih na više mjesta vidjeli naslikane zajedno s Kristom. I nije čudo ako su od onih koji slikaju zavedeni oni koji izmišljaju. U sve naime vrijeme u kojemu je Krist u smrtnom tijelu sa svojim učenicima živio, Pavao još nije bio njegov učenik“.

Odgovor na 1. prigovor: kako Augustin kaže u istoj knjizi, „svim svojim učenicima kao udovima svojega tijela Krist je glava. Stoga, kada su oni napisali ono što je on pokazao i rekao, nipošto ne treba reći da sam nije napisao. Budući da su njegovi udovi to učinili što su, po nalogu glave, spoznali. Što god je naime on o svojim djelima i riječima htio da mi čitamo, to je njima kao svojim rukama zapovjedio da napišu“.

Odgovor na 2. prigovor: jer se Stari zakon u osjetilnim slikama davao, zato je također prikladno bio napisan osjetilnim znakovima. Ali Kristov nauk, koji je zakon duha života, trebao je biti napisan „ne crnilom, nego Duhom Boga živoga; ne na kamenim pločama, nego na mesnim pločama srca“, kako apostol kaže u 2 Kor 3.

Odgovor na 3. prigovor: oni koji pismu apostola o Kristu ne žele vjerovati, ne bi vjerovali ni samome Kristu koji piše, o kojemu su smatrali da je čarobnjačkim vještinama učinio čudesa.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.