III, q. 4, a. 6
Je li bilo prikladno da preuzme ljudsku narav u nekom čovjeku rođenom od Adamova potomstva
Prigovor 1. Čini se da nije bilo prikladno da Sin Božji preuzme ljudsku narav iz Adamova potomstva. Apostol naime kaže u Heb 7: „Dolikovalo je da nam takav bude Veliki svećenik: odijeljen od grješnika“. No, bio bi više odijeljen od grješnika da nije preuzeo ljudsku narav iz potomstva grješnoga Adama. Dakle, čini se da nije trebao preuzeti ljudsku narav iz Adamova potomstva.
Prigovor 2. Nadalje, u svakom je rodu plemenitije načelo od onoga što potječe od načela. Ako je, dakle, htio preuzeti ljudsku narav, trebao ju je radije preuzeti u samom Adamu.
Prigovor 3. Nadalje, pogani su bili veći grješnici nego Židovi, kako kaže Glosa u Gal 2 o onome: „Mi smo po naravi Židovi, a ne grješnici iz poganstva“. Ako je, dakle, htio preuzeti ljudsku narav od grješnika, trebao ju je radije preuzeti od pogana nego iz potomstva Abrahama, koji je bio pravedan.
Naprotiv, u Lk 3 Gospodinovo se podrijetlo svodi sve do Adama.
Odgovaram: treba reći da, kako Augustin kaže u XIII. knjizi De Trin.: „Mogao je Bog uzeti čovjeka od drugdje, a ne iz roda onoga Adama koji je svojim grijehom obvezao ljudski rod. Ali Bog je smatrao boljim preuzeti čovjeka upravo iz onoga roda koji je bio pobijeđen, kako bi po njemu pobijedio neprijatelja ljudskoga roda“. I to zbog tri razloga. Prvo naime zato što se čini da pravednosti pripada da zadovolji onaj koji je sagriješio. I stoga je iz naravi koju je on pokvario trebalo preuzeti ono po čemu se imala izvršiti zadovoljština za cijelu narav. Drugo, to također pridonosi većem čovjekovu dostojanstvu, jer se iz onoga roda rađa pobjednik nad đavlom koji je od đavla bio pobijeđen. Treće, jer se time još više pokazuje Božja moć, budući da je iz pokvarene i slabe naravi preuzeo ono što je uzdignuto do tolike moći i dostojanstva.
Odgovor na 1. prigovor: Krist je morao biti odijeljen od grješnika s obzirom na krivnju, koju je došao uništiti, a ne s obzirom na narav, koju je došao spasiti; prema kojoj je „morao u svemu biti sličan braći“, kako kaže isti apostol u Heb 2. I u tome je njegova nedužnost još čudesnija, što je narav preuzeta iz mase podložne grijehu imala toliku čistoću.
Odgovor na 2. prigovor: kao što je rečeno, trebalo je da onaj koji je došao odnijeti grijehe bude odijeljen od grješnika s obzirom na krivnju kojoj je Adam podlegao, a kojega je Krist izveo iz njegova prijestupa, kako se kaže u Mudr 10. A trebalo je da onaj koji je došao sve očistiti ne bude onaj kojega treba čistiti, kao što je i u svakoj vrsti gibanja prvo pokretalo nepokretno s obzirom na to gibanje, kao što je ono što prvo mijenja nepromjenjivo. I stoga nije bilo prikladno da preuzme ljudsku narav u samom Adamu.
Odgovor na 3. prigovor: budući da je Krist morao biti ponajviše odijeljen od grješnika s obzirom na krivnju, posjedujući vrhunac nedužnosti, bilo je prikladno da se od prvoga grješnika do Krista dođe posredstvom nekih pravednika, u kojima bi zasjala neka obilježja buduće svetosti. Zbog toga je i u narodu iz kojega se Krist imao roditi Bog ustanovio neke znakove svetosti, koji su započeli u Abrahamu, koji je prvi primio obećanje o Kristu, i obrezanje kao znak saveza koji se ima ispuniti, kako se kaže u Post 17.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.