III, q. 4, a. 5
Je li bilo prikladno da je preuzeo ljudsku narav u svim pojedinačnim jedinkama
Prigovor 1. Čini se da je Sin Božji trebao preuzeti ljudsku narav u svim pojedinačnim jedinkama. Ono naime što je prvenstveno i po sebi preuzeto jest ljudska narav. No, ono što po sebi pripada nekoj naravi, pripada svima koji postoje u toj istoj naravi. Dakle, bilo je prikladno da ljudsku narav preuzme Riječ Božja u svim supozitima.
Prigovor 2. Nadalje, božansko utjelovljenje proizišlo je iz božanske ljubavi, stoga se u Iv 3 kaže: „Tako je Bog ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenoga Sina“. No, ljubav čini da se netko priopćuje prijateljima koliko je god moguće. A Sinu Božjemu bilo je moguće preuzeti više ljudskih naravi, kao što je gore rečeno, pa, po istoj osnovi, i sve. Dakle, bilo je prikladno da Sin Božji preuzme narav u svim njezinim supozitima.
Prigovor 3. Nadalje, mudri djelatnik dovršava svoje djelo najkraćim putem kojim može. No, kraći bi put bio da su svi ljudi bili preuzeti u naravno sinovstvo, nego da se po jednom naravnom Sinu mnogi privode posvojenju sinova, kako se kaže u Gal 4. Dakle, ljudsku je narav Sin Božji trebao preuzeti u svim supozitima.
Naprotiv, Damaščanin kaže u III. knjizi da „Sin Božji nije preuzeo ljudsku narav koja se promatra u vrsti, jer nije preuzeo sve njezine hipostaze“.
Odgovaram: treba reći da nije bilo prikladno da Riječ preuzme ljudsku narav u svim njezinim supozitima. Prvo naime zato što bi se time ukinulo mnoštvo supozita ljudske naravi, koje joj je suorodno. Budući da se u preuzetoj naravi ne može promatrati drugi supozit osim osobe koja preuzima, kako je gore rečeno; kad ljudska narav ne bi postojala osim kao preuzeta, slijedilo bi da postoji samo jedan supozit ljudske naravi, a to je osoba koja preuzima. Drugo zato što bi to umanjilo dostojanstvo utjelovljenoga Sina Božjega, ukoliko je on „prvorođenac među mnogom braćom“ po ljudskoj naravi, kao što je „prvorođenac svakog stvorenja“ po božanskoj. Svi bi ljudi naime tada bili jednaka dostojanstva. Treće zato što je bilo prikladno da, kao što se utjelovio jedan božanski supozit, tako preuzme samo jednu ljudsku narav, kako bi se s obje strane našlo jedinstvo.
Odgovor na 1. prigovor: biti preuzet pripada ljudskoj naravi po sebi jer joj to naime ne pripada po razlogu osobe, kao što božanskoj naravi pripada preuzeti po razlogu osobe. No, to joj ne pripada po sebi kao nešto što se odnosi na njezina bitna načela ili kao njezino naravno svojstvo, na koji bi način to pripadalo svim njezinim supozitima.
Odgovor na 2. prigovor: Božja ljubav prema ljudima očituje se ne samo u samom preuzimanju ljudske naravi, nego ponajviše po onome što je pretrpio u ljudskoj naravi za druge ljude, prema onome u Rim 5: „A Bog pokazuje svoju ljubav prema nama time što, dok još bijasmo neprijatelji, Krist za nas umrije“. To pak ne bi imalo mjesta da je preuzeo ljudsku narav u svim ljudima.
Odgovor na 3. prigovor: Kratkoći puta koju mudri djelatnik obdržava pripada to da ne čini preko mnogoga ono što se dostatno može učiniti preko jednoga. I stoga je bilo najprikladnije da se po jednom čovjeku svi ostali spase.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.